Deni Oreb: ''Dvije, tri misli o Oliveru''

...Iako, ne znam vrijedi li išta što jedan 'ja' može napisati o Oliveru. Kritičan sam prema samome sebi jer zamagljeno emocijom i željom da se izrazim, da budem shvaćen u toj svojoj emociji, ovo što izlazi iz mene možda je trivijalno. A trivijalni tekst o Oliveru nikome ne treba.

U ovim trenutcima posljednje su pripreme za njegov koncert u Luci. Hvalevrijedno i očekivano. U nedostatku njega, najbolje što se može. I neka bude tako.
.

Kao otočanin u gradu često sam se susretao sa stereotipima o „nama s otoka“

Ako je identitet odgovor je na pitanje „tko sam ja i tko smo mi?“, vjerujem da je utjelovljenju našeg identiteta (u onoj idealiziranoj formi) najsličniji upravo Oliver.

Otočanin, tj. bodul, je jednostavan, a ćudljiv; na trenutke prkosan i 'grintav', kasnije duhovit i 'fjakast'; ima svoj đir i osjećaj za moral; peče ribu, pije vino, zimi igra trešetu, liti baci na balote, barku zna kao svoj džep, nosi mornarsku majicu, ne interesiraju ga društvena zbivanja i politika, ali rado će raspravljati o njima i posvađati se...

Prisutnost takvih, autentičnih karaktera danas je endemska – šanse da pronađete takvog otočanina jednake su šansama da doživite scene iz Maloga mista; male ili nikakve. Usprkos tome, vjerujem da ne griješim kad kažem da svi Olivera doživljavamo upravo tako – kao autentičnog Dalmatinca.
.

I kad bi me netko pitao kako je živjeti na otoku, rekao bih mu: „Pogledaj Malo misto i poslušaj Olivera. Nije ni blizu tako, ali mi svi doživljavamo kao da jest.“

Proteklih godinu dana samo jedno je ime konstanta u mom promatranju glazbenog svijeta. Tek kad je svojim odlaskom 29. srpnja 2018. amenovao svoje djelo i poručio nam svima da smo od njega dobili sve što je imao dati, tad je u meni probudio najjači interes za notom i frazom koju je otpjevao: svakom, pojedinačnom. I fascinacija ne prestaje. Od prvih albuma, Runjićeve faze i onih iza nje.

Od najslušanijih do onih manje slušanih, u svakoj pjesmi pronalazim zanimljivosti i univerzalna pitanja: zašto je baš tako otpjevao? Zašto je baš toliko izdržao kraj 'Galeba'? Kako je osjetio 'Ništa nova'? Kad je shvatio kako želi otpjevati 'Na kraju puta' i mnoge druge? Sva me ta pitanja uvijek dovode do onog zadnjeg: kako uopće čovjek postane toliko jedno s glazbom, da svakim titrajem glasnica istu oživi i materijalizira u zraku koji je nosi? Često dok ga slušam sebi u bradu zavisno promrmljam: „Pi*ka mu materina, što je kántȁ…“
.

Jer mogao je nježno i grubo, po potrebi i želji, dohvatiti muziku u svom vrhuncu – izvući je iz nevidljivog prostora oko sebe i pustiti je pred ljude da joj se dive.

Kao neku čudnovatu životinju koju drugi mogu vidjeti tek kad on dozvoli. Ako bi njegov talent valjalo usporediti, rekao bih da je najsličniji mađioničarskom; svojom izvedbom zagolicao bi osjetila i maštu svih da pomisle da je neka čarolija posrijedi. I odmah poslije, sa svojim samozadovoljnim smiješkom, poklonio se i nakon pljeska - ponovio.

Čitam ovo i mislim u sebi da sam pretjerao. Ali kako bez superlativa reći nešto o njegovom djelu?

Ultimativno zadovoljstvo i duševna hrana svakog performera je osjetiti da je dar koji dijeliš primljen sa zahvalnošću. S tim na umu, mogu reći da će Olȋvera duša ostati dugo zadovoljna, sita i napita, lebdjeti pučinama južnog Jadrana, isto kao i njegova pjesma.

A meni? Meni je Oliver i dalje sveprisutna glazbena nepoznanica i inspiracija. Trudit ću se da takav i ostane.

__________
Autor: Deni Oreb
Naslovna fotografija: sh.wikipedia.org