Šolta se prvi put spominje u 4. stoljeću prije Krista pod imenom Olyntha, dolaskom Hrvata ime se kroatizira u oblik Sulet, a u vrijeme mletačke kolonizacije dobiva ime Šolta. Uz prekrasne, mnogobrojne uvale, po kojima je nadaleko poznata, unutrašnjost Šolte manje je opjevana, no njezina je ljepota i kulturno-povijesna vrijednost iznimno značajna za razvoj otoka.
Prva su šoltanska naselja niknula upravo u njezinoj unutrašnjosti, na hrptu otoka, duž plodnoga polja koje je prehranilo generacije Šoltana. Tu su se uzgajale masline, žitarice, vinova loza, ovce, raznovrsno voće i povrće, a uz to se proizvodilo vapno, ribarilo i uvijek pivalo.
Tu, među šoltanskih dvorima, živi Ante Buktenica Peculo, 87.godišnji Grohoćanin koji još uvijek proizvodi svoje vino od poznate autohtone sorte Dobričića, prošek, rakiju, maslinovo ulje, prisjećajući se nekadašnjeg ribarenja, rada u vapnenicama (japnenicama) te iseljavanja s otoka – kao svjedok vremena koje je davno minulo no čiji se duh još provlači šoltanskim putima i poljima.
Gornje, Donje i Srednje Selo, uz Grohote kao administrativno središte Šolte od antičkog doba, danas slove za jednu od najsačuvanijih cjelina tradicionalne mediteranske ambijentalne arhitekture.
Potpisi pučkih graditelja u kamenu starih ulica i dvorova sastavni su dio zavičajnog identiteta i neupitna vrijednost u turističkoj ponudi otoka.
Taj duh u sebi osjeća i Dinko Sule, slikar, pjesnik, prozaik, urednik otočnog časopisa Bašćina, čovjek koji svojim istraživanjima i prikupljanjem građe ostavlja dubok trag u očuvanju prirodnog i kulturno-povijesnog naslijeđa Šolte.
Danas je Šolta sve više okrenuta turizmu – razvija se obiteljski smještaj i ugostiteljstvo, ali zadržale su se i neke tradicionalne djelatnosti po kojima je otok poznat, a koje se lijepo uklapaju u turističku ponudu – maslinarstvo, vinogradarstvo, medarstvo, uzgoj ljekovitog bilja, te slikarstvo kao svojevrsni brand, posebice naiva.
POKRETAČI NA ŠOLTI
Tradicionalnu proizvodnju glasovitog šoltanskog meda od ružmarina nastavlja obitelj Tvrdić u Grohotama. Pod sloganom ”Give bees a chance” prezentira se povijest i značaj proizvodnje meda i ostalih pčelinjih proizvoda na Šolti, a priča o šoltanskom medu širi se suradnjom s medarima u cijelome svijetu.
Među mnogim šoltanskim slikarima ističe se Vicko Buktenica, kao nasljednik Eugena Buktenice Đenka, najznačajnijeg dalmatinskog slikara naive koji ravnopravno staje uz bok najvećim imenima hrvatskog naivnog slikarstva.
Buktenica mlađi uredio je stričevu Spomen kuću i Galeriju u ulici Šoltanskih iseljenika u Grohotama koje su proglašene Centrom mediteranske naive i postale nezaobilazne u turističkoj ponudi Šolte. Njegova djela, radionice, kolonije, izložbe, humanitarne akcije, umnogome pridonose očuvanju šoltanske slikarske tradicije.
Ines Radman živjela je i radila u Kanadi, bavi se kineskom medicinom. Vratila se na Šoltu nakon pedeset godina: ”Oduvijek sam znala da ću se vratiti. Život izvan domovine čini da se osjećaš kao da je jedna polovica tebe na jednom, a druga na drugom kraju svijeta. Sad se osjećam kompletnom”.
Izvor: Glas Hrvatske
