U sklopu serijala Permakultura kao stil života razgovarali smo s Antonijom Mihaljević i Zoranom Vukšićem, edukatorima iz udruge Permakultura Dalmacija, o predavanjima i radionici koje su održali na Silbi
Tema ”Permakultura kao stil života” dio je programa “Čovječanstvo na raskrižju: otoci na putu prema zelenoj tranziciji” financiranog iz Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.
Održali ste dvodnevnu permakulturnu radionicu na Silbi. Možete li nam reći o čemu se radi?
Na Silbu smo došli na poziv umjetničko – ekološke multimedijalne platforme Silba Environment Art. Ideja je bila da mještanima i ostalim zainteresiranima približimo i objasnimo pojam permakulture.
Za neke od sudionika je ovo bio prvi (zvanični) kontakt s permakulturom, iako većina njih već koristi vrtlarske i poljoprivredne prakse koje se zagovaraju kroz permakulturu: malčiranje, kompostiranje, pokrovni usjevi, mješovite kulture… Na radionicama je bilo živo i poticajno, razmjenjivali su se savjeti i iskustva.
Kakav je bio program, koje teme ste odabrali?
Održali smo predavanje Osnove permakulture i permakulturnog dizajna, na kojem smo nastojali predstaviti permakulturnu etiku, način razmišljanja, alate i dobre prakse.
Kroz dvije radionice koncentrirali smo se na činjenicu da Silba nije priključena na vodovodnu mrežu te se oslanja na sakupljanje kišnice i vodonosce. Temi smo pristupili iz dvije perspektive: smanjenja potrošnje u vidu Uspostave i održavanja vrta u sušnim uvjetima te povećanja iskoristivosti vode prisutne u prirodi kroz Analizu stanja vode na terenu i uspostava sustava upravljanja vodom i navodnjavanja.
Antonija demonstrira postavljanje cijevi za navodnjavanje
Koliko ljudi je prisustvovalo događanjima, kako ste zadovoljni odazivom Silbenjana?
Na radionicama i predavanju bilo je prisutno desetak sudionika, što je s obzirom na veličinu otoka i broj stanovnika (prema popisu stanovništva iz 2021., 348, op.a.) zapravo odličan odaziv. Više od samog broja sudionika razveselilo nas je što je dobar broj tema koje smo obradili ili ih se samo dotakli ljudima na Silbi blizak.
Otočani su silom prilika više orijentirani ka samodostatnosti nego stanovnici kopna. Dobro gospodarenje ograničenim resursima bilo je ključno za njihov biološki opstanak. Sakupljanje kišnice i gospodarenje vodom, tlom, uzgoj hrane, gospodarenje šumom i kamenjarom, morem, tradicionalna su znanja koja su generacije otočana prenosile na potomke. Također, život na komadu kopna okruženom morem prirodno potiče ljude na suradnju, na oslanjanje na obitelj, susjede. Tako da bi se moglo reći da su Sibljani živjeli po permakulturnim principima i prije nego je pojam permakulture uopće i skovan.
Mislite li da bi i ostalim Jadranskim otocima koristila slična događanja? Ipak se život na otocima sve više udaljava od nekadašnjih – permakulturi bliskih – principa i ideja?
Svakako. Danas, s mnogo boljom prometnom povezanošću i mogućnostima zarađivanja za život u nekim drugim djelatnostima koje prije generaciju ili dvije nisu ni postojale, život na otocima se promijenio. Većina onog što 21. stoljeće nudi otočanima je dostupno kao i ostalima.
Tradicionalna znanja polako se gube, ono što je bilo od životne važnosti prije pedeset ili stotinu godina danas i nije toliko bitno. Otoci koji su spojeni na gradski vodovod polako zaboravljaju na gustirne, lokve, bunare. Novogradnje više nemaju cisterne, kišnica s krovova bježi u more, stare gustirne se ne održavaju, ne pune (ne sve, naravno, ali ogromna većina).
Ali ovisnost o kopnu i dostupnost svega ima i svoju cijenu: sve što otok (otočani) nije u stanju proizvesti ili sakupiti sam, dolazi s kopna i opterećeno je dodatnom cijenom prijevoza. Od vode, hrane, materijala za gradnju i drugih osnovnih životnih potrepština, do zbrinjavanja otpada koji se vraća (ako se vraća) na kopno. Sve košta više… I mislim da je većina ljudi na otocima itekako svjesna cijene života koju plaćaju, samo zbog geografskog položaja.
Zainteresirana i zahvalna publika razveselila je predavače
Što napraviti da se otoci održe, van oslanjanja na turizam?
Traženje nekih drugih rješenja, lagani iskorak natrag ka tradiciji samodostatnosti i iskustvima predaka bio bi velik korak prema samoodrživosti današnjih otoka. Rješavanje komunalnih problema oslanjajući se na vlastite snage i resurse, maksimalizacija sakupljana vode, recikliranje vode (pročistači, filteri…), iznalaženje alternativnih načina gospodarenja crnim (kanalizacijskim) vodama osim pukog izlijevanja u propusne septičke jame, kompostiranje ili neki drugi način korištenja biootpada, poticanje lokalne proizvodnje hrane. Možda bi u startu bilo nešto skuplje, ali dugoročno i te kako isplativo.
Ovaj je članak dio programa “Čovječanstvo na raskrižju: otoci na putu prema zelenoj tranziciji” financiranog iz Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.
__________
Autor: Ivka KH
Fotografije: Antonija Mihaljević i Zoran Vukšić