Sabine Engelhardt vlasnica je eko imanja Gea Viva pored Milne na Braču, kojeg je dizajnirala po permakulturnim principima i izgradila ga s prijateljima i volonterima
Tema ”Permakultura kao stil života” dio je programa “Čovječanstvo na raskrižju: otoci na putu prema zelenoj tranziciji” financiranog iz Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije, a intervju sa Sabine Engelhardt održala je Ivka KH.
Riječ Permakultura složenica je od permanentna i [agri]kultura, gdje je permanentno = stalno, a ‘kultura’ označava kultivaciju, odnosno uzgoj. Ne postoji jedna, precizna definicija permakulture ali sve se slažu u tome da je njen cilj postići održivi model života po principu preslike shema iz prirode.
.
Draga Sabine, po čemu je Gea Viva drugačija?
Pa recimo da privlači neku drugačiju ekipu: ovdje imamo kompostni WC, tople vode ima samo kad je sunčano, postoji gustirna, struje nema osim iz solara, kuhinja je zajednička… U početku, prije pet godina, neki posjetioci su osjećali nedostatak, ali sada dolaze ljudi koji baš to traže, neku alternativu; uživaju u tom potpunom miru i sada preko interneta to lakše nađu.
Imam glamping šatore, tj. ove male drvene kućice i ispod njih šatore. Oni se moraju rezervirati, ljeti su obično zauzeti. I meni treba od toga zarada. Ali ako ljudi dolaze s vlastitim šatorima, onda to nije toliko bitno, jer ima više mjesta. Sveukupno se radi o 1,35 ha: to je bio djelomično zapušteni maslinik, a dio grmovi i makija. Imam oko 180 maslina i preko 100 različitih voćaka koje smo zasadili.
Imam povrće ali samo za svoje potrebe, za volontere i poneku grupu. Ne nudimo hranu za goste, samo kada imamo događanja. Primjerice, seminare eko gradnje ili permakulturne tečajeve. Ja sam također yoga učiteljica te radim retreatove sa ženama.
Ima jedan dio permakulture koji se zove sacred permaculture, to je više nekakvo shvaćanje da sve ima dušu, svako biće, da smo svi povezani i da možemo komunicirati sa svim bićima. Ja sam više u tom spiritualnom dijelu permakulture, dalje od ovih tehničkih rješenja za neki problem.
.
.
Uspijevate li živjeti od vašeg imanja?
Nemam drugi prihod, nisam zadržala posao preko interneta. Doduše, to bi preporučila svakom tko hoće ovako živjeti: da ima neki drugi, dodatni prihod. Ne prodajem maslinovo ulje, to se ne isplati. Radim masline u salamuri, sapune, kreme, ulja za masažu i slične stvari koje mogu prodati i to je lijepi džeparac, ali nije nešto stabilno. Možda bi se trebala više truditi oko promocije. (https://www.geaviva.net/shop, op.a.)
Dosta sam radila na sebi, na tome da ne upadnem u neku rupu zbog nedostatka novca, i onda eto meni to nekako ide! Ja sam uvjerena da to funkcionira, pa to funkcionira. Ali ne bi mogla bez donacija, na primjer. Ili vrlo, vrlo skromno. Tipa da jedem samo kupus i krumpire, haha.
.
Kako doživljavate ovaj Brač danas oko Vas, kako se otok razvija?
Na otocima imamo veliki potencijal za živjeti na permakulturni način, ali mislim da smo vrlo daleko od toga. Imala sam veze s ljudima koji su stariji, koji su uzgajali svoje povrće i živjeli od zemlje, ali oni su sada svi prestari da bi nastavili s time. Pretežno, mladi ljudi ovdje žive jednako kako bi živjeli u gradu. Ima vrlo malo njih koji uzgajaju vlastitu hranu. Puno je lakše nešto značajno zaraditi u turizmu nego na zemlji. Ali to je nešto što je svugdje veliki problem. Dugo ovaj projekt nije funkcionirao financijski, i bilo mi je krivo, mislila sam da nešto ne razumijem, da nešto ne radim kako treba, a onda sam shvatila da su cijene poljoprivrednih proizvoda preniske da bi ljudi mogli od toga živjeti.
.
Rekli ste da Vam dolaze volonteri. Ima li među njima mladih s Brača, iz Dalmacije?
Nisam baš u tom smislu imala dobra iskustva s Hrvatima; ovdje volontiranje nije dio kulture. Volonteri nisu bili svjesni da kada dobiju smještaj i hranu, da za to moraju nešto napraviti. Ali imala sam odlično iskustvo s udrugom Dragodid, pri gradnji suhozida. To je super ekipa.
Što se lokalnih ljudi tiče, zimi sam organizirala radionice kuhanja, šivanja; zatim kako raditi kreme, sapune, ali malo je bilo interesa iz mjesta, više su dolazili ljudi s kopna. Ista je stvar s yogom, skoro nitko iz mjesta ne dolazi. Imala sam problem sa svećenikom jer je rekao da će isključiti iz crkve one koji dolaze na yogu. Imali smo aktivnosti s djecom iz škole: permakulturne radionice, kompostiranje, sadnja, općenito rad u vrtu. Moram se sada ponovno povezati sa školom, to je sve prestalo radi korone.
.
.
Koliko ste zadovoljni svojom svakodnevicom?
Ima puno posla, puno aktivnosti svaki dan. Ova ideja da je permakultura sve jednostavno i ne treba se nikako truditi, meni se to nije tako ostvarilo. To je neki mit. Ono što je vrlo lijepo je živjeti u prirodi, imati taj mir, imati slobodu odlučiti što ću danas a što sutra raditi, kada radim, kada spavam. Mislim da je to velika kvaliteta života.
Nije mi žao što sam slijedila svoj poziv, ali je pitanje da sam znala ovo što znam danas da li bi krenula. Nije meni sve bilo jasno, možda sam bila naivna, očekivala sam da to bude puno lakše nego je bilo. Sada je već bolje, nakon 10 godina, jer ljudi dolaze i traže takvo mjesto. Ima sve više stranaca koji misle da bi tako htjeli živjeti, pa dolaze iskusiti to.
Lijepo zvuči imati gustirnu, ali kada ju treba dopuniti, voda iz kamiona je četiri puta skuplja nego ona iz vodovoda. Solarni sustav – to je sve lijepo dok funkcionira, ali kad se pokvari nešto, trebaju novi akumulatori, struja izađe skuplja nego iz mreže. Mi svi mislimo da su solarni sustavi vrlo eko, ali treba biti svjestan toga da to i nije baš tako.
.
Kako gledate na svijet izvan Gea Vive?
Po uzoru na svoju baku, ja sam se od malih nogu trudila da bude sve ekološki. Da živim na neki način kako bi svi mogli živjeti, to je moj cilj. Da ne trošim više nego planet može podnijeti. Ja sam shvatila prije 40 godina, da ne može više ovako. Ali ako gledam što se desilo u međuvremenu, kuće su sve veće, svugdje se nešto gradi, auti su veći i veći, ljudi putuju sve dalje i dalje, sve manje i manje uzgajaju… mislim da je to samo išlo na gore. Možda su neki promijenili način života, ali sveukupno nismo skoro ništa shvatili.
.
A na budućnost?
Kako puno meditiram, meni je jasno da ćemo preživjeti kao ljudi – a to nije uvijek bilo neupitno – ali vidim da je budućnost da živimo kao Indijanci, u malim zajednicama, samoodrživo, i da su te zajednice jake, lokalne. Ali pitanje je koliko dugo će trebati da dođemo do toga i kako ćemo doći do toga.
Meni se čini da će ta promjena doći iznenada, kao što se pojavio korona virus. Ja uvijek kažem, da je meni netko ovu situaciju s koronom pokazivao kao ideju za neki film, rekla bi, ma pusti ti to, to neće nitko vjerovati. A vjerovali su. Mislim da će tako i ta promjena biti nagla. Bit će nešto što ne možemo sad pojmiti, nešto nezamislivo. Ali mislim da ćemo izgurati.
.
Sabine u svojoj off grid kuhinji
Ovaj članak dio je programa “Čovječanstvo na raskrižju: otoci na putu prema zelenoj tranziciji” financiranog iz Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.
__________
Autor: Ivka KH
Fotografije: www.geaviva.net