Samo deset godina je trebalo otoku Samsø u Danskoj da prijeđe s korištenja fosilnih goriva na 100% obnovljive izvore energije. Prema svom cilju krenuli su 1997. godine, njihov uspjeh velikim dijelom leži u širokom sudjelovanju društva. Shota Furuya s Instituta za održivu energetsku politiku (ISEP) je intervjuirao svog heroja i pokretačku snagu otoka, Søren Hermansen (Samsø Energy Academy) o ključnim razlozima za uspješan razvoj u zajednici, promjene životnog stila i obrazovanja.
Razgovor Søren Hermansen iz Danske i Shota Furya iz Japana
Razumijevanje dinamike u zajednici
Shota Furuya: Bok Søren, drago mi je što ću razgovarati s tobom! Neka svi znaju, ti si moj junak kada je u pitanju energetska tranzicija u zajednici, a puno sam naučio iz vašeg rada na otoku Samsø i globalnom prepoznavanju snage zajednice.
Prije svega, kako ste opisali u knjizi “Commonities = commons + communites”, osjetljivi ste na ranjivi odnos među različitim dionicima, posebno u početnoj fazi aktivnosti.
Koja su vam iskustva pomogla da shvatite nevidljivu dinamiku zajednice?
Søren Hermansen: Bok Shota, hvala ti na lijepim riječima. Vrlo ste vrijedna i pouzdana osoba i jako cijenim naše prijateljstvo!
Moje iskustvo u dinamici zajednice dolazi iz dugog života u lokalnoj zajednici. Odrastao sam u maloj zajednici i to je ono što je utjecalo na mene.
Osjetiti tko je tko i što se događa u zajednici je važno kada pokrećete novu ideju. Ako nemate to čulo, mogli biste gadno progriješiti i objaviti svoju ideju u najgori trenutak i tamo gdje nema sluha za nešto što dolazi izvana.
Osjetiti znači biti u pozadini i slušati što ljudi rade, osjećaju, sanjaju, čega se boje, itd. Od toga se polazi. Ako želite izgraditi vjetropark pokraj mjesta, možete iskoristiti klimatske promjene kao objašnjenje, može vaša ideja biti poslovni prijedlog ili slično, ali vrlo često je odgovor društva negativan! Zašto?
“Djeca odlaze kada nastavljaju školovanje i ne vraćaju se.”
I prije su im se nudili drugi vanjski projekti, poput autocesta, nuklearnih elektrana, tvornica ili slično, ili su se osjećali izostavljenima. Vlada ih ne sluša niti im pomaže u obrazovanju, opskrbi vodom, izgradnji komunalne infrastrukture, itd. Tada novi projekt zvuči provokativno za lokalne ljude jer su, po njima, projekti vanjskih subjekata često donijeli zajednici samo probleme.
Dakle, osjećanje znači poznavanje i učenje iz kulture i povijesti zajednice i od ljudi koji žive u tim zajednicama. Kad ih počnete upoznavati, možete ih pitati: “Kako vidiš otok za 10 godina?”. U malim zajednicama često postoji strah od promjene. Djeca odlaze kada nastavljaju školovanje i ne vraćaju se. Vjerojatno nema dobrih poslova, a mladim je generacijama teže živjeti dobar život u malim zajednicama iz kojih dolaze.
Otud možete polako početi upoznavati ljude s idejom postavljanja obnovljivih izvora energije, iz sunca i vjetra. Ta će se postrojenja nakon toga smatrati rješenjima gore spomenutog problema – otvarat će se radna mjesta mladim ljudima, uštedjet će se troškovi od uvezenih goriva, a ekonomska situacija će se poboljšati. Drugim riječima, na nove instalacije neće se gledati kao na opasne po zajednicu, već kao na rješenja problemetične budućnosti zajednice.
Shota: Podržao sam mnoge zajednice u Japanu da pokrenu projekt zajedničke obnovljive energije nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi. Tijekom ovih aktivnosti podrške, počeo sam shvaćati važnost postavljanja pravih pitanja pravoj osobi u pravo vrijeme.
S druge strane, potrebno je više vremena za postavljanje tako gorućih pitanja, jer je potrebno složenije i dublje razumijevanje lokalne zajednice. I većina velikih komercijalnih projekata preskače takve promišljene procese što često rezultira protestom ili čak sukobom s lokalnim zajednicama.
Dakle, mislim da je važna osobina zajednice ‘sporo mijenjanje’, a trenutačni napredak tehnologije i informatizacije traže bržu reakciju.
Što mislite o trendu brzih promjena?
“Rad s prirodom znači da morate bolje razumjeti svoju ulogu i promatrati svoju okolinu kako biste se prilagodili mogućnostima koje vam je priroda pružila.” – Søren Hermansen
Søren: Lokalna zajednica je često relativno konzervativna kad su u pitanju promjene. Ljudi po prirodi ne vole promjene. Dakle, vjetrenjača u krajoliku je promjena vašeg bliskog okruženja i odmah je smetnja i ne sviđa nam se.
Trebamo vremena da procijenimo mogućnosti koje donosi razvoj određene situacije. “Što ja imam od toga” je faktor promjene s velikom vrijednosti. Polagani prijelaz ili promjena su lakši kada je “što ja imam od toga” definirano. Ako imate priliku poistovjetiti se s promjenom, to olakšava proces i lakše je prihvatiti posljedice promjene.
Vodstvo u lokalnoj zajednici je također čimbenik koji trebate poštovati. Ako ne pronađete prave vođe projekta, i formalne i neformalne, riskirate formiranje opozicije i negativan stav u lokalnoj zajednici. Čelnici zajednice ne moraju nužno biti načelnik ili njegov zamjenik. Najčešće je to poduzetnik, farmer ili osoba s puno osobnosti, netko koga cijela zajednica poštuje.
Potrebno je vrijeme da se utvrdi ovaj oblik vodstva, ali trebate uložiti to vrijeme da biste izbjegli bilo kakvo iracionalno odbijanje zajednice.
–
Lokalni pokretači i industrijalizacija u zajednici
Shota: Diplomirao sam sociologiju i proučavao povijest ekološkog pokreta i razvoja zelene politike. Gledajući unatrag, čini se da se nove inicijative često rađaju od lokalnih aktivista, pokretača, koji imaju snažnu motivaciju za promišljanjem budućnosti uz očuvanje okoliša.
Dok mnogi neformalni pokreti otvaraju nove mogućnosti za zelene aktivnosti, početni duh pokreta postupno nestaje kada se institucionalizira u našem društvenom sustavu. Sustav tako stvori još jedan birokratski problem.
Pokušao sam primijeniti ovu povijesnu lekciju u trenutnom procesu energetske tranzicije tako što svjesno nastojim izbjeći birokraciju i stalno uvoditi inovacije.
Kako se nosite s takvom institucionalizacijom?
“Dinamičan gradski život je izazovan, sa svim svojim mogućnostima i stalnom ponudom dobara i potrošnje, ali bez empatije i povezanosti.”
Søren: Institucionalizirani razvoj od lokalne ideje do industrije vrlo je zanimljiv. Za uvođenje inovacija i novih izuma, poput vjetroelektrane i solarne energije, potrebni su vam lokalni pokretači. Također je istina da će tvrtke preuzeti projekt čim se pojave ozbiljne financijske mogućnosti za profit.
Vjerujem da je to prirodno, ali istodobno, ako zaboravite cijeniti i podržati pokretače u zajednici, gubite inovacijsku moć i posao će biti manje produktivan.
Danska vlada je toga bila svjesna pa je nakon provedbe određenih projekata u zajednici, otvorila lokalne urede za energetiku i okoliš. Mnoge su se organizacije civilnog društva osnovale po čitavoj Danskoj. To je pomoglo osvještavanju ljudi i, možda, pokrenulo tolerantnije stanovništvo prema, primjerice, većim vjetrenjačama i većim tehničkim instalacijama u okruženju lokalne zajednice.
Nedavno izabrana socijaldemokratska stranka u Danskoj, nakon konzervativne vlade, ima vrlo visoke ciljeve smanjenja stakleničkih plinova za 70% do 2030. godine. Međutim, ljudi danas više ne posjeduju vlastite turbine (vjetrenjače, vodenice) kao što su imali u prošlosti, zahvaljujući poticajima prethodnih vlada. Kao rezultat toga, raste otpor građana prema instalacijama industrijskih proizvođača, koji uglavnom misle samo na profit, a ne na vlasništvo u zajednici.
Da bi stvari funkcionirale, treba usuglasiti princip odozgo prema dolje s onim koji kreće od dna.
‘Zajedništvo’ kao globalni fenomen
Shota: Razgovarajmo o globalnom povezivanju snaga zajednice. Već sam napisao nekoliko članaka na temu snage zajednice u Japanu za The Beam. Mnogo je divnih priča u procesu osnaživanja zajednica, u kojima se ljudi različitog podrijetla i osobnosti međusobno prepliću i prevladavaju stotine prepreka.
Kad god surađujem s ljudima koji žive u zajednicama širom svijeta, uvijek me iznenadi činjenica da one funkcioniraju jednako bez obzira na zemlju ili regiju, i zbog tog zajedničkog osjećaja snage zajednice, lako se možemo povezati jedni s drugima. Nadalje, ako je određenoj zajednici potrebna pomoć, često je podržavamo na ovaj ili onaj način.
Mislim da je takvo povezivanje snaga zajednica na globalnoj razini, zasnovano na empatiji, jako vrijedno za budući razvoj i inovacije.
Što vi mislite o tome?
“Moramo omogućiti eksperimentiranje sa životom i život u skladu s prirodom, umjesto da se borimo s njom i iskorištavamo je kao i do sada.” – Søren Hermansen
Søren: Mislim da već znate moj odgovor! Mi nekako dijelimo stajališta i slažem se da je ovo globalni fenomen, i da postoji empatija između većine lokalnih zajednica.
Pokušali smo formulirati novu riječ za to: ‘Zajedništvo’ (eng. Commonity) kao spoj zajedničkog i zajednice. Opet, zašto?
Mislim da je najočitiji odgovor da smo mi, ljudsko društvo, u procesu evolucije i to nas vodi u nekom istom smjeru. Nismo svi istodobno informirani, ali iz nekog razloga imamo isti odgovor na izazove svijeta. Migracije iz ruralnih područja ugrožavaju lokalni razvoj. Vidimo kako mlade generacije napuštaju svoju lokalnu zajednicu kako bi odlazili u gradove na studije pa na kraju ostaju tamo živjeti i raditi.
Pa kako onda opstaje lokalna zajednica? Moramo se usredotočiti na dobar život, na očuvanje prirode i življenje u skladu s njom. I moramo odgajati zdrave obitelji u održivom zelenom okruženju – ovdje dijelimo empatiju i osjećaj za bolji život.
Dinamičan gradski život je izazovan, sa svim svojim mogućnostima i stalnom ponudom dobara i potrošnje, ali bez empatije i povezanosti. Vi ste među milijunima izolirani kao pojedinac i biološka raznolikost ondje znači manje od poznavanja voznog reda. Ako vlak kasni, žalite se i ljutite se jer to stvara lanac reakcija, uglavnom negativnih.
Rad s prirodom znači da morate bolje razumjeti svoju ulogu i promatrati svoju okolinu kako biste se prilagodili mogućnostima koje vam je priroda pružila. Kad znamo što u lokalnoj zajednici moramo znati, to nam puno olakšava suradnju i interakciju.
Morate naučiti neke stvari dok ne steknete samopouzdanje kako biste mogli živjeti sa i uz stvari u prirodi.
Shota: Da, ljudi imaju tendenciju migracije iz ruralnih područja u grad, ali često zaboravljaju činjenicu da se osnovne potrebe grada, energijom i hranom, opskrbljuju iz ruralnih područja.
S druge strane, osjećam kao da je mlađa generacija obrazovanija o okolišu i biološkoj raznolikosti od starijih generacija. A neki od motiviranijih mladih ljudi često kažu da bi željeli živjeti i raditi u ruralnim zajednicama.
Što očekujete od mlađe generacije za održivi razvoj zajednice?
Søren: Dobro pitanje! Vjerujem da sljedeća ili mlađa generacija sanja o održivijem životu!
Vidimo da se više mladih obitelji seli u Samsø kako bi živjelo taj san. Da bi živjeli s obitelji na održivijem i sadržajnijem mjestu. Siguran sam da će biti sve više ovakvih sanjara, koji ostvaruju svoje snove, u budućnosti.
Obrazovaniji smo nego ikad, ali obrazujemo se da znamo ono što su starije generacije naučile. Nismo toliko obrazovani u stvaranju budućeg života i nemamo vještine koje su potrebne da bismo se odrekli svojeg komfora i već sada odlučili o sudbini multinacionalnog poslovanja i kratkovidne usredotočenosti isključivo na stvaranje profita. Vlasnici dionica žele da im se ulaganja vrate, i to žele brzo, bez razmatranja posljedica. Uvođenje ciljeva ESG (energija, održivost, upravljanje) za ulagače nije prioritet kakav bi trebao biti. Zbog toga će sljedećim generacijama biti teško mijenjati obrasce svojih roditelja.
Ako živite u vrlo bogatom dijelu svijeta, moguće je živjeti svoje snove. Ali, ako živite u zemlji u razvoju ili u vrlo siromašnoj ili nestabilnoj zemlji, to je vrlo teško.
Vjerujem da bi razvijene zemlje trebale obrazovati novu generaciju za radikalnu promjenu u načinu života, kao što je to učinio Kaospilot prije 20 godina. Stvorili su novu naobrazbu bez ispita, ali s uvjerenjem da je život test i da trebate položiti životni test pa tako dokazati da možete upravljati svojim životom i napraviti ga najboljim mogućim. Moramo omogućiti eksperimentiranje sa životom i živjeti u miru s prirodom, umjesto da se borimo s njom i iskorištavamo ju, kao i do sada.
Dakle, ako mlada generacija nije samo pristaša Grete Thunberg, već pravi borac iz prirode, mislim da će uspjeti u svojim životnim odlukama. Ako imaju samo teoretski pristup, oni neće moći ‘živjeti ono što govore’, a frustracija će biti jača od uspješne tranzicije iz ruralnog sustava u urbani i obrnuto.
Zapravo radim na ideji nove škole. Danski narodni srednjoškolski sustav školovao je mlade poljoprivrednike i radnike, počevši od 1844. godine, da bi bili dobri građani. Oni su već znali kako raditi i imali su praktične vještine. Trebala im je kultura, da bi mogli čitati i pisati, kako bi mogli steći obrazovanje i nadograditi svoje praktične vještine.
Vjerujem da bismo danas trebali preokrenuti ovaj narodni srednjoškolski sustav i educirati već sposobne akademske građane da nauče praktične vještine uzgoja hrane, izgradnje kuća i rada s prirodom i materijalima. Vjerujem da će to ubrzati prelazak iz urbanog u ruralni sustav. Morate naučiti neke stvari dok ne steknete samopouzdanje kako biste mogli živjeti sa i uz stvari u prirodi.
Shota: Hvala na pronicljivom razgovoru, moj heroju!
Søren: Nema problema moj prijatelju. Želim vam sve najbolje i nadam se da se vidimo uskoro!
__________
Izvor: www.the-beam.com
Fotografija: www.pixabay.com