Time će falkuša, koja je izgrađena zahvaljujući u prvom redu trudu prof. dr. sc. Joška Božanića, otvoriti još jedan rođendanski krug te, nakon četvrt stoljeća, još jednom pokazati sjaj tradicije otoka Visa, ali i hrvatske tradicijske brodogradnje - intervju prof. dr. sc. Joška Božanića prenosi more.slobodnadalmacija.hr
O falkuši, ali i šire, razgovaralo se s Joškom Božanićem, filologom, književnikom, sveučilišnim profesorom i svakako čovjekom koji je život posvetio čuvanju uspomena na svijet koji nestaje, ali i iznova nastaje.
– Da, riječ je o rođendanskoj plovidbi. Navršava se u lipnju nadolazeće godine 25 godina otkako je falkuša predstavljala Hrvatsku na stotoj svjetskoj izložbi EXPO 98, što je bio i prvi nastup naše zemlje na jednoj svjetskoj izložbi. Bile su prošle samo tri godine od rata i to je bio važan moment promocije Hrvatske kao maritimne, mediteranske zemlje.
Sad je stigao poziv hrvatskog eurozastupnika Tonina Picule da falkuša "Comeza-Lisboa" dođe u Strasbourg i doplovi kanalima Rajne do palače EU parlamenta s ponudom da tu predstavimo svjetsku priču o jednoj maloj barci iz jedne male mediteranske, jadranske zemlje Hrvatske, priču o milenijskoj povijesti njezina ribarstva, brodogradnje i iskustva življenja s morem pučinskih ribara Viškog arhipelaga. Dakako, bit će to moguće ako nam ove nesretne prilike s pandemijom to dopuste.
– Da. I prvi naš nastup bio je na ušću rijeke Tejo na EXPO 98 u Lisabonu, a i posljednji nastup izvan Hrvatske dogodio se u svibnju 2017. na rijeci Vltavi u Pragu na festivalu Navalis kada je osim falkuše "Comeza-Lisboa" i venecijanskih gondola, zaplovila kod Karlova mosta i druga komiška falkuša "Palagruža".
Porinuće falkuše "Comeza-Lisboa" bio je važan događaj.
– Već sâm događaj porinuća te falkuše bio je svjetski događaj u maloj Komiži. Možda je vijest o tom događaju, na Dan svetoga Nikole Putnika, patrona ribarske Komiže, 6. prosinca 1997., bila prva pozitivna svjetska vijest iz Hrvatske kada se na žalu ispred Gospe Gusarice u Komiži okupilo tri tisuće ljudi da bi prisustvovali porinuću jedne barke. Prije toga svjetske vijesti iz Hrvatske bile su, nažalost, samo ratne.
Fotografija Matka Biljka s motivom porinuća falkuše, kojoj je kuma Simonetta Luz Afonso, direktorica portugalske izložbe na EXPO 98, dala ime "Comeza-Lisboa", objavljena je u 65.000 svjetskih novina.
Iz Lisabona je na taj događaj stigao i direktor Festivala brodova Svjetske izložbe João Filipe Galvão de Carvalho te izaslanica predsjednika UN-a Helene-Marie Gosselin, predstavnica UNESCO-a u UN-u, četiri nacionalne televizije iz Lisabona i tridesetak novinara iz više zemalja.
Od tada pa do danas falkuša "Comeza-Lisboa" prošla je 40 tisuća kilometara u misiji predstavljanja hrvatske maritimne baštine u svijetu, a u Brestu 2008., na najvećem svjetskom festivalu mora, Hrvatska je, zahvaljujući falkuši i našoj priči, dobila status "specijalno počašćena gosta".
– Svjetsku famu, koja je od početka pratila falkušu, stvorila je svjetska priča, interpretacija jednog lokalnog fenomena u kojemu smo prepoznali univerzalni značaj, jer falkuša nije samo komiška, ona jednako tako pripada i univerzumu Mediterana. Uvjeren sam da u Europi nema kompleksnije priče o jednom tipu ribarskog broda nego što je priča o falkuši.
Falkuša je bila odgovor pučinskih ribara Viškog arhipelaga na izazov opstanka i zato ovo nije priča o prošlosti već o budućnosti. Falkuša je nasljeđe za budućnost.
– Kada je u brodolomu u olujnoj noć 25. na 26. kolovoza 1986. u uvali Porat na Biševu potonula posljednja komiška falkuša "Cicibela", organizirao sam spašavanje njezine olupine. Mada nije bilo nade da će se ona ikad moći popraviti i opet zaploviti, ovaj čin bio je povijesni jer ona će, kao izložak u Ribarskom muzeju u Komiži, postati izvor informacija o formi komiške falkuše.
Taj brodolom posljednje falkuše bio je razlog mog susreta s profesorom dr. sc. Velimirom Salamonom, inženjerom brodogradnje sa Sveučilišta u Zagrebu, koji je na vijest o potonuću falkuše stigao u Komižu.
Naš susret označio je početak zajedničkog dugogodišnjeg interdisciplinarnog istraživanja falkuše i hrvatske maritimne baštine od Rovinja do Dubrovnika.
Naša ideja da će falkuša opet zaploviti rodila se u trenutku kada je potonula posljednja komiška falkuša. Iz ognja žrtvene barke ispred crkve svetog Nikole Putnika u Komiži 6. prosinca 1997. rodila se, poput feniksa, falkuša "Comeza-Lisboa".
Ugradili ste veliki trud u taj projekt. Jeste li na samom početku vjerovali da će on zaživjeti u ovakvoj mjeri i postati ne samo viški, nego i hrvatski, ali i europski simbol? Je li vas kada uhvatila "mala snaga"?
– Falkuša je zapravo metafora. Negdje sam je, u jednom od svojih tekstova, nazvao "posudom kolektivne memorije".
Meni je kao filologu, pa ako hoćete i književniku, važnija priča o falkuši negoli falkuša kao artefakt. Oko njezina jarbola okupili su se iznimni ljudi koji su gradili ovu priču.
Mene je posebno impresionirala etika komiških ribara, njihovo iskustvo zajedništva, pomaganje drugom, a drugi je drug. Ove su dvije riječi u slavenskim jezicima etimološki povezane.
Dakle samo drugi može biti drug što znači prijatelj jer prijateljstvo ne može biti zadano, već stečeno, a stjecanje prijateljstva – drugarstva podrazumijeva napor prevladavanja razlike na putu prema drugom.
Svaki član posade trudio se dati više u zajedničkom poslu nego što je očekivao od drugog. To je bio princip opstanka u uvjetima stalne opasnosti od gusara, od elementa mora, od progona venecijanskih vlasti na Palagruži, na toj hrpi kamenja nasred mora.
– U 500 godina koliko sežu dokumenti o pučinskim ribarima Viškog arhipelaga, od 15. do kraja 19. stoljeća, nije zabilježen ni jedan međusobni sukob, mada je na žalima Palagruže znalo biti i do stotinu falkuša s po pet članova posade, što znači i do pet stotina ljudi u strahovitoj međusobnoj konkurenciji tijekom dvadesetodnevnog ribolova koliko traje ribolovni mrak. Ta etika bila je odgovor na izazov opstanka.
To iskustvo trebalo bi biti aktualno i danas u vremenu u kojemu svijet nema odgovor na izazov opstanka. Ta spoznaja glavni je motiv toga projekta. Kao što rekoh, ovo nije priča o prošlosti.
– Nisam pomorac. Ali okupio sam oko jarbola falkuše iskusne i vješte članove posade i prije svega iznimne ljude. Kad spominjete moje djetinjstvo, reći ću vam da sam kao dijete bio doslovno vezan za brod.
Otac mi je bio težak, ali i ribar, šijavac u svićarici u lovu na sardele, pa me, još prije nego što sam naučio plivati, vodio sa sobom na more. Da se ne bih utopio, vezao bi me konopom oko pasa za banak u loji – svićarici dok je on po svu noć veslao s dva ogromna vesla kontra vjetru i kurentu. Eto tim sam konopom ostao do danas "vezan" za brod.
– Godine 2017. Ministarstvo kulture prihvatilo je moju inicijativu i argumentaciju te proglasilo "Viške cokavske govore" i "Iskustvo falkuše" nacionalnim kulturnim dobrima. To lijepo zvuči, kad to kažete i kad predstavljate to što radite, da je Ministarstvo prepoznalo i vrednovalo vaš trud.
Samo ta etiketa "nacionalnog kulturnog dobra" malo znači kada prijavite projekt na neki natječaj. Lokalnoj zajednici također ta etiketa malo znači.
Ja stalno radim na očuvanju i jednog i drugog kulturnog dobra, istražujem, pišem, bilježim usmenu predaju. Ali mogao bih i ništa ne raditi, a da to nitko i ne primijeti. Napravio sam virtualnu Čitanku na viškom cokavskom idiomu i Školu falkuše za djecu otoka Visa. Vjerujem da je važno ponuditi djeci to iskustvo, ova dva kulturna dobra bitna za kulturni identitet otoka – jezik i brod.
– Krenuo sam u to istraživanje znatno prije. Moje istraživanje započinje kada mi je moj nono poklonio magnetofon kao dar kad sam maturirao.
Moj nono bio je sjajan pripovjedač facendi, humorističkih nefikcionalnih priča. Nije bilo ručka ili večere, a da se nismo smijali njegovim facendama. Ja sam već tada primijetio u tim pričama literaturu, dakle kulturnu vrijednost koju bi valjalo sačuvati od zaborava. Nono je bio pročitao u Slobodnoj Dalmaciji da u tu kutiju, u taj magnetofon, mogu ući riječi i tamo ostati, i fasciniran tom spravom izmišljenom da se riječi sačuvaju od zaborava, kupio u Splitu svom unuku maturalni poklon – "skatulu ca ćapoje beside". Time je moj nono odredio moju profesiju – moj istraživački put skupljača i interpretatora kolektivne memorije jednog otoka.
Negdje sam pročitala da u leksiku otoka Visa više od 70 posto čine riječi nehrvatskog podrijetla. Što to zapravo govori o Visu? Po nekoj logici, to svjedoči da je Vis mjesto prožimanja i suživota, a ne osame.
– Već dugi niz godina radim na svom rječniku "Komiški dikcionar". Sakupio sam više od dvadeset tisuća riječi. Velik je to i cjeloživotni projekt, a ja radim sporo da bih duže živio, jer ne smijem umrijeti prije nego što dovršim ovaj moj" Dikcionar". Morala bi to biti enciklopedija kolektivne memorije Komiže.
Da, negdje sam napisao da je više od sedamdeset posto imenskih riječi u mom "Dikcionaru" aloglotskog, stranog podrijetla. To je fascinantna činjenica o snazi jednog malog otočnog idioma. Goethe je rekao "Velik je jezik onaj koji ne odbija tuđe riječi nego ih usvaja."
Usvajati tuđe riječi koje su potrebne u komunikaciji znači za mene obogaćivati vlastiti jezik, ako se pritom riječi usvajaju prilagođavanjem vlastitom jezičnom sustavu. Jezik nisu riječi već fonetika, morfologija, tvorba riječi i sintaksa.
A leksik nije jezik, leksik je otvoren sustav, riječi fluktuiraju, odumiru i nestaju a druge ulaze u sustav. Mnogi ugledni hrvatski lingvisti smatraju jezični purizam sinonimom za jezičnu kulturu.
– Ne, ja nisam purist jer imam iskustvo mog malog otočnog idioma koji se stoljećima bogatio leksikom koji mu je dolazio morem s drugih obala.
Napisao sam knjigu "Lingua halieutica – ribarski jezik Komiže" o bogatstvu rječnika pučinskih ribara Viškog arhipelaga.
Moja je ključna teza da more nije prepreka na putu, da otočna obala nije kraj puta jer je more put. Hrvatski standardni jezik kada priđe moru – zanijemi, a u isto vrijeme čakavski idiomi iznimno su bogati maritimizmima koje naši jezični standardolozi nisu nikada uveli u naše rječnike hrvatskog jezika smatrajući taj leksik tuđim.
Može li se uopće riječi, koje tisuću godina žive u nekom jeziku, proglasiti tuđima i na taj način otuđiti od onih kojima su one neizbrisiv verbalni topos u memoriji?
Budući da smo riječi naslijedili od predaka, a naši preci od svojih predaka, ne znači li odricanje od nekih, tako naslijeđenih riječi, odricanje od naše baštine čiji smo baštinici? Ne znači li to odricanje od naše vlastite intime, od nas samih?
– Prije četrdeset godina objavio sam tu knjigu. To je ujedno i prva objavljena knjiga na jednom viškom govoru.
Vidite, nitko ne piše knjige, a da pritom ne očekuje publiku, pa tako ni ja. Međutim, ja nisam pisao svoju zbirku pjesama "Perušće besid" samo za one koji razumiju komiški govor. Danas je takvih malo čak na otoku Visu.
Kad su me na Svjetskoj izložbi u Lisabonu pozvali da u hrvatskom paviljonu recitiram pred predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom svoju poemu o moru "Navigare necesse est", predsjednik me upitao na kojem sam ja to jeziku recitirao, a ja sam mu odgovorio da je to starohrvatski komiški govor kojim se govorilo na falkuši. On mi je rekao da je razumio sam riječ "more".
A drugi slušatelji, stranci?
– Prisutni Portugalci razumjeli su mnogo više riječi od hrvatskog predsjednika jer mnoge te riječi pripadaju mediteranskom idiomu lingua franca, a sačuvane su do danas u dalmatinskom ribarskom govoru.
Međutim, moja je pjesma prekoračila jezične granice zato što je govorena riječ muzika. Ta spoznaja uputila me da poeziju valja recitirati. Napisana pjesma s označenim akcentima samo je notni zapis. Pjesmu valja recitirati jer ona je muzika.
Linearna struktura zapisanog teksta utječe na govor koji tada također postaje linearan. Svoje sam stihove recitirao svugdje po svijetu, na svjetskom festivalu mora u Brestu pred milijunskom publikom, u Pragu na festivalu Navalis na rijeci Vltavi pred dvjesto tisuća ljudi, a doživio sam reakcije ljudi koji nisu razumjeli ni jednu riječ, ali su im moji stihovi izazvali suze.
– Moj odgovor je da je ljudski govor muzika. Poezija je pak intenzivirana muzika u govoru, a muzika ne poznaje komunikacijske granice.
Pada li vam teško u doba korone otežana mogućnost osobnih kontakata i druženja?
– Iskustvo korone je drama koja je već temeljito promijenila svijet u kojemu živimo pa i sve nas bez obzira gdje i kako živimo.
Kao što sam vam rekao, korona je spriječila falkušu da sudjeluje na svjetskom festivalu luka u Hamburgu i da zaplovi na još jednom oceanu.
Sedam je puta plovila vodama Atlantika, a korona ju je spriječila da zaplovi i na Pacifiku gdje smo pozvani da predstavimo brod koji je bio škola našim ribarima, pionirima ribarstva Amerike od Čilea do Aljaske i najvećim izumiteljima u ribarskoj povijesti svijeta 20. stoljeća.
U ovu sam godinu ušao s nadom da ćemo zaploviti falkušom na vesla mutnom vodom Rajne do palače Parlamenta Europske unije, najstarijim tipom ribarskog broda na Mediteranu.
__________
Izvor: more.slobodnadalmacija.hr
Naslovna fotografija: Pixabay.
