Nova europska Strategija za otoke i hrvatsko iskustvo otvaraju put boljem životu otočana.
Europska Strategija za otoke, koju otočne zajednice godinama zagovaraju, predstavljena je 8. 10. 2026. na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. Komisija ju je usvojila u lipnju, a sada slijedi parlamentarni rad na tome kako njezine ambicije pretvoriti u učinkovitije politike i konkretne promjene u životu otočana.
No, što to zapravo znači? I zašto bi nekoga tko ne živi na otoku trebalo zanimati?
Otočnost nije samo lijep pogled
Kada kažemo da otocima trebaju posebne politike, dio ljudi čuje zahtjev za povlasticama. Razumijem zašto. Otoci se u javnosti najčešće pojavljuju kroz fotke plaža, ljetovanja, restorana uz more i kuća s pogledom. Problem je što razglednica vrlo malo govori o svakodnevnom životu.
Otočnost znači da za isti posao, uslugu ili životni standard često trebate više vremena i više novca. Prijevoz robe, izgradnja i održavanje infrastrukture skuplji su, a manje tržište znači manje izbora i konkurencije. Usluge svakodnevno dostupne na kopnu otočanima mogu biti dostupne tek povremeno ili uz putovanje na kopno. To nije samo dojam ljudi koji se vole žaliti, nego mjerljiva činjenica.
Ovogodišnje OECD-ovo istraživanje Policy Pathways Beyond the Shoreline obuhvatilo je niz otočnih regija iz Hrvatske, Grčke i Švedske. Analiza hrvatskih pokazuje da otočne općine imaju prosječno oko 29 % veće rashode po stanovniku od usporedivih kopnenih. U pojedinim otočnim sredinama troškovi prijevoza premašuju kopnene za više od 300 %, a cijene stanovanja mogu biti 75 do 130 % više. To nisu univerzalne brojke za svaki otok, ali jasno pokazuju razmjere problema.
Istraživanje naših francuskih partnera iz udruženja Îles du Ponant, s kojima surađujemo u ESIN-u, pokazuje da usporedive javne usluge u otočnim općinama koštaju oko 43 % više nego na kopnu. Ista studija je pokazala da na francuskom kopnu troškovi uspostave i organizacije gradilišta čine oko 2 % ukupne vrijednosti projekta, a na otocima prosječno 30,7 %. Gotovo trećinu vrijednosti projekta može odnijeti sama priprema uvjeta za izvođenje radova. To je otočnost, izražena konkretnim brojkama.
Poseban pristup otocima zato ima vrlo praktičan razlog: jednako raspoređen novac ne osigurava jednaku dostupnost usluga ako njihovo pružanje negdje košta znatno više.
Što donosi Strategija?
Strategija konačno daje trošku otočnosti (engl. cost of insularity) jasno mjesto u zajedničkom europskom okviru. Komisija najavljuje njegovu dodatnu analizu te poziva države da ga uzmu u obzir pri planiranju mjera i sredstava. Predviđa i raniju provjeru učinaka novih europskih inicijativa na otoke. Drugim riječima, ako uvodite novo pravilo, provjerite kako će funkcionirati tamo gdje između građana i usluge postoji more. Ako raspoređujete sredstva, uzmite u obzir koliko tamo zaista košta postići isti rezultat.
Sama po sebi, Strategija nije novi zakon niti automatski otvara poseban fond. Ona postavlja „tek“ politički smjer i povezuje postojeće politike i instrumente financiranja. Njezin učinak će ovisiti o provedbi, europskim i nacionalnim odlukama te budućem proračunu. Parlamentarni rad koji slijedi otvara prostor da se traže konkretnije obveze, jasniji način praćenja rezultata i ambicioznija provedba.
Hrvatska ima razloga za samopouzdanje
U Hrvatskoj često mislimo da sve radimo pogrešno te da je drugdje trava zelenija. Ponekad s razlogom. Ali kada govorimo o otočnim politikama, taj refleks zna ozbiljno iskriviti sliku.
Hrvatska ima zaseban zakonski i razvojni okvir za otoke te Upravu za otoke u kojoj, iz mog iskustva, radi kvalitetan tim koji razumije otočne probleme i želi ih rješavati. Razgovori s našim europskim otočnim partnerima pokazuju koliko se institucionalna pažnja, kontinuitet i namjenska sredstva koje mi ponekad uzimamo zdravo za gotovo drugdje smatraju teško dostižnima. U tom smislu je posebno važan hrvatski model korištenja Integriranog teritorijalnog programa. Kroz njega je osigurano 150 milijuna EUR isključivo za ulaganja u otoke. Ključna riječ ovdje je „isključivo” jer se za taj novac otočni projekti ne natječu s projektima s kopna.
Mnogim europskim otočanima to je ozbiljna inovacija. Kada predstavljamo taj model, reakcije su često dobronamjerna zavist i pitanje kako ga primijeniti kod njih. I sama Strategija ističe hrvatski zakonski okvir i teritorijalni pristup razvoju otoka kao primjer. Iskreno se nadam da Hrvatska od toga neće odustati. Manjkavosti postoje, ali nam trebaju biti poticaj za jednostavniju provedbu i bolje mjerenje učinaka. Bilo bi šteta napustiti dobar model zato što ga još nismo naučili provoditi dovoljno dobro.
Sve te pozitivne vijesti iz „otočne kuhinje” ne smiju biti razlog za zatvaranje očiju pred onim što ne funkcionira. Upravo suprotno. Imamo dobru osnovu, a europska Strategija je odlična prilika da Hrvatska potvrdi svoju vodeću ulogu novim iskorakom.
Otoci koji nestaju u prosjeku
Jedan od najvećih problema otočnih politika je statistička nevidljivost. Europska statistika organizirana je kroz NUTS sustav koji sve naše otoke statistički prikazuje u okviru županija. To znači da se njihova situacija u regionalnim prosjecima promatra zajedno s urbanim sredinama. Dakle, tri mala Elafita ili udaljeno Lastovo su „utopljeni“ u statističku regiju kojom dominira Dubrovnik.
Gradovi imaju svoje razvojne probleme, ali njihovi stanovnici i otočani ne pristupaju bolnici, školi, trgovini ili javnoj službi pod istim uvjetima. Regionalni prosjek tu razliku lako sakrije.
Ovo je posebno važno za Hrvatsku, čiji su otoci u europskom kontekstu uglavnom mali. Krk, naš najnaseljeniji otok s manje od 20.000 stanovnika, među otocima drugih članica EU-a, bez otočnih država, ostaje izvan prvih 50. U Grčkoj, nama bliskoj i usporedivoj otočnoj zemlji, bio bi tek oko 15. mjesta. Zato je važno da politike oblikovane prema potrebama velikih otočnih regija ne zaobiđu potrebe naših otoka.
Strategija predlaže prikupljanje i prikazivanje podataka za manje teritorijalne jedinice poput otoka. To je dobrodošao iskorak. Ali, po mojem mišljenju, treba otići dalje. Treba provjeriti mjerimo li uopće ono što je otočanima važno. I zatim te podatke povezati s odlukama o financiranju i s procjenom rezultata. Možemo dobiti mnogo detaljniju tablicu, a i dalje ne razumjeti život koji bi ona trebala opisati.
Između vas i zubara možda ima gužve. Ali nema mora.
Ako živite na kopnu, dostupnost mnogih usluga vjerojatno uzimate zdravo za gotovo. I to je sasvim OK. Zaboli vas zub. Nazovete zubara, dogovorite termin i krenete. Možda vas uspori crveni semafor, pješak zadubljen u mobitel, radovi ili prometna gužva, ali do zubara ćete doći. Između vas i onoga što trebate može biti mnogo prepreka. Ali nema mora. Na otoku bez mosta, kada usluga nije dostupna na samom otoku, pitanje nije samo gdje se nalazi. Pitanje je kada do nje možete doći i možete li se nakon toga vratiti kući.
Uzmimo Vis. Plovidba trajektom do Splita traje oko 140 minuta. Tome treba dodati dolazak do luke, čekanje polaska, put do odredišta i povratak. U listopadu trajekt iz Visa polazi u 05:30 i 14:00, a katamaran u 7 sati. Ako vam nešto iz Splita zatreba nakon 14 sati — to je to za taj dan. Rasporedi se mijenjaju sezonski, brodovi se kvare, a nevrijeme ponekad prekine veze.
Jedan pregled ili kupnja zato mogu značiti izgubljen radni dan, organiziranje čuvanja djece ili noćenje na kopnu. Subvencionirana karta može ublažiti trošak prijevoza. Ne može vratiti utrošeno vrijeme. Koliko se ta stvarnost vidi u pokazateljima prema kojima planiramo politike? Premalo.
Udaljenost koju svi razumijemo
Kada sam nedavno pitao recepcionarku koliko je daleko mjesto sastanka, nije mi odgovorila u metrima. Rekla je: desetak minuta pješice. Vrijeme kao mjeru udaljenosti svi koristimo, gotovo svakodnevno. U prometnom i prostornom planiranju takav pristup već postoji. Ono što tražimo jest da se sustavno primjenjuje u otočnim politikama i da obuhvati stvarnu dostupnost: trajanje putovanja, čekanje, raspored polazaka, sezonske razlike i mogućnost povratka. Kilometri između Visa i Splita ne govore vam možete li obaviti pregled i vratiti se isti dan. Vrijeme i raspored veza govore mnogo više.
Tu dolazimo do Habitabilnosti, koncepta nastalog među otočanima na Kökaru u Finskoj, koji dalje razvija Arhipelaški institut Sveučilišta Åbo Akademi. Povezujući stručne alate i lokalno znanje, istražuje što je potrebno za kvalitetan život na otoku tijekom cijele godine. Metoda se primjenjuje u Finskoj i testira u Danskoj, a uz potporu Ureda zastupnika Tonina Picule i pomoć Pokreta Otoka pokrenuta je i u Hrvatskoj. Pilot se provodi u Visu i Komiži, dok Supetar i Milna prate proces, uz prilagodbu mediteranskim uvjetima. Otočani sudjeluju u prikupljanju i tumačenju podataka jer upravo oni znaju kako njihov otok funkcionira tijekom cijele godine.
Jedan od pokazatelja je „percipirana udaljenost”. Unatoč nazivu, nije riječ o subjektivnom osjećaju: vrijeme putovanja i učestalost veza pretvaraju se u usporedivu mjeru udaljenosti. Degerby na otoku Föglö fizički je udaljen 35 km od Mariehamna, ali njegova percipirana udaljenost iznosi oko 90 km. Razlika nastaje zbog uvjeta putovanja. U kombinaciji s pokazateljem dostupnosti konkretnih usluga i potrebe za noćenjem dobivamo jasniju sliku otočnog života. Karta štokholmskog arhipelaga, koju je izradio idejni začetnik Habitabilnosti Christian Pleijel, vizualno izvrsno prikazuje razliku između geografske udaljenosti otoka od Stockholma i njihove „percipirane udaljenosti“ izračunate metodom Habitabilnosti.
Hrvatska bi te pokazatelje mogla prilagoditi svojim uvjetima i koristiti za praćenje učinaka politika. Je li novi raspored omogućio odlazak na pregled i povratak istoga dana? Je li dolazak usluge na otok smanjio potrebu za putovanjem? To su pitanja na koja bismo mogli davati mjerljive odgovore. I zatim prilagođavati politike, umjesto da se nadamo da smo pogodili.
Prilika da Hrvatska napravi sljedeći korak
Hrvatska ima izvrsnu početnu poziciju. Ima ljude, institucije, iskustvo i model namjenskog financiranja koji se drugdje promatra s velikim interesom. Europska Strategija prilika je da ostanemo korak ispred: sačuvamo sredstva za otoke, unaprijedimo provedbu i zajedno s otočanima počnemo sustavnije mjeriti što politike mijenjaju u njihovu životu.
Uz pitanje koliko smo potrošili trebamo jasnije odgovoriti i na ono važnije: može li otočanin lakše do liječnika, dijete do aktivnosti, a obitelj ostati na otoku cijele godine?
Otočnost košta. Hrvatska to već dugo prepoznaje, a Europa sada dobiva jasniji zajednički smjer. Ovo je dobra prilika da Hrvatska pokaže kako se taj smjer pretvara u bolji svakodnevni život. Jer otočanima često mnogo više od kilometara znači odgovor na pitanje: koliko nam vremena treba da dođemo do onoga što nam je potrebno — i vratimo se kući?
Autor: Ivan Matić (član upravnog odbora Pokreta Otoka i potpredsjednik Europske federacije malih otoka, ESIN, za mediteransku regiju)
Naslovna fotografija: Nikola Kojević from Pexels