Što prva EU strategija za otoke donosi, što ne, i kako je mogu iskoristiti hrvatski otoci.
Europska unija dobila je prvu strategiju posvećenu otocima u svojoj povijesti, a Europska komisija u njoj je prvi put službeno spomenula trošak otočnosti. Ipak, oko toga što strategija znači postoji puno nerazumijevanja. Što ona mijenja za hrvatske otoke, objašnjeno je na webinaru „Što donosi prva EU strategija za otoke i kako je iskoristiti za razvoj vašeg otoka?“
Webinar je vodio Ivan Matić, potpredsjednik Europske federacije malih otoka (ESIN) za Mediteran i savjetnik zastupnika u Europskom parlamentu Tonina Picule.
Snimku predavanja pogledajte ovdje.
Strategija ne donosi nova pravila ni novi fond
Sve na što se strategija poziva već postoji. Europski ugovori već više od 20 godina priznaju otoke kao područja s trajnim geografskim nedostacima, a danas je to članak 174. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Taj članak omogućuje takozvanu teritorijalnu diferencijaciju, odnosno da se pri oblikovanju politika i raspodjele novca, pa tako i europskog, uvaži da su otoci drugačiji.
„Kad bi otočani tražili prilagodbu nekog pravila, godinama su slušali isti odgovor: Bruxelles to ne dopušta. Problem, međutim, često nije bio u Bruxellesu“, rekao je Matić.
Problem je uglavnom u razlici između onoga što je pravno moguće i administrativne spremnosti. Administracija preferira jednostavna pravila i obrasce koje je lako provjeriti, no primjenom istih pravila na različite okolnosti ne može se očekivati isti učinak.
Što strategija nije:
- nije zakon koji automatski stvara nova prava, pravila moraju prilagoditi europske institucije i države članice
- ne donosi novi europski fond za otoke ni nova sredstva
- ne uvodi obvezni mehanizam provjere učinka na otoke (island-proofing)
- ne traži jedan model za sve europske otoke, jer cilj nije dosadašnji nefleksibilni sustav zamijeniti novim nefleksibilnim sustavom
Strategija je jasan politički okvir i alat koji legitimizira diferencijaciju. Ne stvara fleksibilnost koje ranije nije bilo, ali diferencijaciju čini mnogo težom za odbaciti.
Najviše mijenja teret argumentiranja: dosad su otočani morali dokazivati zašto bi otoci bili tretirani drugačije, a sada se donositeljima odluka postavlja obratno pitanje. Ako su otočni uvjeti drugačiji, a jesu, zašto se primjenjuju ista pravila?
Hrvatska je ispred, ali sustav može biti bolji
Hrvatska ima Zakon o otocima, Upravu za otoke, posebne beneficije za otočane te ITP za otoke, kroz koji je Vlada osigurala 150 milijuna eura isključivo za otočna područja. Strategija i popratni dokumenti Hrvatsku često navode kao primjer dobre prakse pa je Hrvatska tako dokaz da je otočno prilagođena politika moguća unutar postojećih europskih pravila.
Sustav ipak nije savršen, a ni provedba ITP-a na otocima nije išla bez problema. Strategija bi zato trebala biti povod da se sustav usavrši. Upravo zato što je Hrvatska nekoliko koraka ispred, taj bi joj iskorak trebao biti lakši i jeftiniji.
Ista usluga, viši račun
Prva važna novost je da strategija prepoznaje trošak otočnosti: otočnost ima cijenu koja se mora uračunati u politike i raspodjelu novca. Otočanima ne treba objašnjavati da su život i rad na otoku skuplji, ali donedavno nije bilo usporedivih istraživanja koja bi to dokazala.
Francuska studija, ponovljena nakon jedanaest godina, pokazala je da za usporedivu razinu lokalne javne usluge ono što na kopnu košta 100 eura na otocima košta 143 eura. Otprilike 30 posto otočnih javnih rashoda pokriva samo trošak otočnosti. Istraživanje OECD-a o europskim otočnim regijama, s detaljnim primjerima iz Grčke, Hrvatske i Švedske, pokazalo je da hrvatske otočne općine troše 29 posto više po stanovniku na javne usluge nego usporedive kopnene jedinice. Na europskoj razini lokalni javni rashodi po stanovniku na otocima mogu biti 30 do 50 posto viši.
Viši rashodi, dakle, nisu znak neučinkovitosti, nego cijena geografije.
Francuska studija mjerila je i troškove gradnje, važne za otoke kojima kronično nedostaje infrastrukture:
- kubni metar betona: 93 eura na kopnu, 265 eura na otoku, gotovo tri puta više
- organizacija gradilišta: 2 posto ukupnih troškova projekta na kopnu, gotovo trećina na otocima
- metar ceste: 56 eura na kopnu, 100 eura na otoku Belle-Île
Za 111.000 eura na kopnu se obnovi oko dva kilometra ceste, a na otoku tek oko 1,1 kilometar. Isti proračun, manje ceste. Jednak iznos novca ne znači jednak rezultat. Francuska je 2017., na temelju prve studije, uvela posebnu državnu dotaciju otočnim općinama od četiri milijuna eura godišnje. Izmjereni trošak tako je postao konkretan instrument. No dotacija je ostala ista, a troškovi su rasli: nova studija pokazuje da otočnost tim općinama godišnje stvara oko 9,5 milijuna eura dodatnog troška, pa i nakon dotacije ostaje 5,5 milijuna eura nepokrivenog troška. Kad se trošak izmjeri, može se i nadoknaditi. Ali dokaz nije jednokratan.
Učinak se provjerava prije odluke, a ne nakon nje
Druga novost je island-proofing, odnosno provjera učinka politika na otoke prije donošenja odluke. Dosad se politika oblikovala, a iznimka za otoke tražila se naknadno. Komisija sada predlaže obrnut redoslijed:
- prvo utvrditi stanje i okolnosti
- procijeniti što će se dogoditi ako se mjera provede
- tek onda prilagoditi politike.
Ključno pitanje je jednostavno: kako će ovo funkcionirati na otoku? To se ne smije pitati samo u Bruxellesu. Velik dio pravila koja pogađaju otoke donosi se u Zagrebu, pa i Hrvatskoj treba nacionalni mehanizam provjere otočnog učinka.
Elafiti i Mljet nestaju u prosjeku Dubrovnika
Treća novost su bolji podaci.
Europa podatke gleda po statističkim NUTS 3 regijama, a u Hrvatskoj su to županije. Zato su, primjerice, Elafiti i Mljet utopljeni u prosjek Dubrovačko-neretvanske županije, čije pokazatelje “zamagljuje” Dubrovnik kao golemo turističko središte. Veliki otoci u Europi često su zasebne statističke regije, ali mali gotovo nikad, a u Hrvatskoj nijedan.
Komisija sada poziva na prikupljanje detaljnijih podataka na razini otoka, koji izvlače otoke iz prosjeka. No detaljniji podaci rješavaju pitanje gdje mjerimo, a ne što mjerimo. Hrvatska najviše može napredovati ako promijeni ono što mjeri: umjesto uloženog novca i izgrađenih kilometara, treba mjeriti kako su ulaganja promijenila život na otocima. Kilometri izgrađene obale ili ceste i dalje su samo kilometri, a ne zna se jesu li poboljšali život na otocima, jesu li usluge postale dostupnije i je li zbog njih više ljudi ostalo.
Strategija je otvorila vrata, a sada trebaju dokazi. Ako žele koristiti fleksibilnost, otoci moraju moći objasniti zašto im je potrebna. Ako traže dodatni novac, moraju pokazati koliki je dodatni trošak. Ako se uvodi island-proofing, mora se znati što se točno provjerava.
Otočani su stručnjaci za otoke
Nove pokazatelje nudi metodologija habitabilnosti, koja otočni život promatra kroz sedam područja: identitet mjesta, ekosustave, slatke vode, energiju, lokalno gospodarstvo, javne usluge i uspješno društvo. Uz službene podatke koristi lokalno znanje i iskustvo života na otoku. Službeni podaci nisu netočni, ali često ne vide otočnu stvarnost. Habitabilnost ih zato ne zamjenjuje, nego nadopunjuje, polazeći od jednostavne ideje: otočani su stručnjaci za vlastiti otok.
Prvi takav pokazatelj je stvarna populacija.
Popis stanovništva, koji se radi svakih deset godina, glavni je ulazni podatak za gotovo sve politike, a na otocima je najmanje pouzdan: dio ljudi je prijavljen na otoku, a tamo ne živi, dok mnogi borave na otoku dio godine, a to nigdje nije registrirano.
Habitabilnost razlikuje stalne i povremene stanovnike, vikendaše, posjetitelje i putnike s kružnih putovanja te računa koliko dugo svaka skupina boravi na otoku. Metodologija pritom ne propisuje isti obrazac za sve: Houat posjetitelje dijeli po sezonama, Capri razlikuje goste s noćenjem, jednodnevne izletnike i putnike s kruzera, a Porto Santo broji stalne i povremene stanovnike te posjetitelje. Svaki otok broji ono što na njemu stvarno postoji.
Francuski otok Houat po popisu ima 242 stanovnika, a kad se uračunaju svi koji na otoku borave tijekom godine, u prosjeku je to 1025 ljudi, 4,2 puta više. Na Porto Santu u Portugalu to je otprilike dva puta, a na Capriju 1,6 puta više. Takav broj puno bolje opisuje pritisak na vodovod, elektroenergetski sustav, odvodnju i otpad, ali i na klupe, parkove i javne zahode.
Na Kököru, na Ålandskim otocima, zimi se mjesečno prikupe dva kontejnera otpada, a ljeti 16, dok se otpadnih voda u siječnju dnevno skupi 2 kubna metra, a u srpnju 36. Dio takvih podataka Hrvatska već prikuplja kroz planove upravljanja destinacijama, ali ne sve, a ni obveza njihova prikupljanja ne vrijedi jednako za sve destinacije.
Vis je, po vremenu putovanja, dalje od Foggie u Italiji
Drugi pokazatelj je vremenska udaljenost, odnosno vrijeme potrebno da se dođe do usluge. Svi je koriste svaki dan: kad nekoga čekamo, ne pitamo koliko je metara daleko, nego za koliko minuta stiže. Za otoke je to ključno, jer brodovi ne idu svaki sat, imaju drukčiji red plovidbe u sezoni i izvan nje, ponekad ne voze zbog vremenskih uvjeta, a do trajekta treba i doći.
Podatak da je Vis 50-ak kilometara udaljen od Splita i splitske bolnice ne govori ništa. Zimi iz Splita prema Visu idu dva trajekta dnevno i putuju dva sata i deset minuta, a katamaran vozi jednom dnevno, ali ne svaki dan. Građaninu Splita do bolnice treba najviše 30 do 40 minuta, čak i iz periferije i u najvećim gužvama. Građaninu Visa samo putovanje, s dolaskom do trajekta i čekanjem, traje oko četiri sata, a odlazak na pregled zbog reda plovidbe često oduzme cijeli dan. Kad se ta četiri sata preračunaju u vožnju automobilom brzinom od 70 kilometara na sat, Vis je oko 280 kilometara od Splita, negdje iza Foggie u Italiji.
Cilj nisu mostovi ni bolnica na svakom otoku, jer bi to bilo neučinkovito. Može se, međutim, osmisliti sustav u kojem građaninu Visa, Korčule, Pašmana, Cresa ili Lošinja odlazak do usluge ne oduzima cijeli dan, nego nekoliko sati. Takvu odluku moguće je donijeti samo s pokazateljem koji to mjeri. Za otočane odlazak do usluge često znači i noćenje na kopnu, što je dodatni trošak vremena i novca o kojem politike ne vode računa.
Kako se habitabilnost provodi na otoku
Habitabilnost je dosad primijenjena na 25 finskih otoka, uključujući Ålandske otoke, a pet analiza je u tijeku u Danskoj. U Hrvatskoj se provodi na otoku Visu, u partnerstvu s gradovima Visom i Komižom, a metodologiju će provoditi i Supetar na Braču. Interes su iskazali i Unije, Silba, Pašman, Lastovo i Milna na Braču. Zahvaljujući inicijativi zastupnika Tonina Picule, Hrvatska je zasad jedina mediteranska zemlja u kojoj se Habitabilnost provodi, a ESIN razgovara i s grčkim partnerima.
Pokret Otoka razmatra mogućnosti financiranja novih analiza, među ostalim kroz program LEADER. Što se više otoka javi, lakše će ih biti pokrenuti. Za pilote su odabrani Vis i Supetar jer su gradonačelnici Visa, Komiže i Supetra iskazali jasan interes i spremnost da koriste rezultate.
Metodologija najbolje funkcionira u malim zajednicama jer okuplja građane. Ljudi koji su aktivno sudjelovali žele i kasnije pratiti što se s rezultatima događa. Priručnik o habitabilnosti dostupan je na hrvatskom jeziku na otoci.eu, a zainteresirani se mogu javiti na info@islandmovement.eu. Metodologija se upravo revidira na temelju dosadašnjih iskustava, pa je ovo dobar trenutak da i hrvatski otoci sudjeluju u njezinu razvoju.
Strategija je alat, a ne rješenje
Strategija sama po sebi ne rješava probleme otoka. Što će iz nje proizaći, ovisi o tome kako će se koristiti: u Bruxellesu, u Zagrebu i na svakom otoku. „Pitanje više nije je li diferencijacija moguća, nego koja diferencijacija djeluje. A na to se ne može odgovoriti bez pokazatelja koji vide otok“, zaključio je Matić.
Webinar je dio projekta ETO Renew 2026 koji je sufinanciran sredstvima Dubrovačko-neretvanske županije, Primorsko-goranske županije, Šibensko-kninske županije, Grada Malog Lošinja, Grada Cresa, Općine Postira, Općine Lumbarda, Općine Pašman, LAG-a 5 i Maslina Resorta te uz podršku brojnih partnera iz cijele Hrvatske.

Naslovna fotografija: Fede Roveda from Pexels