Zaštićena područja temelj su očuvanja biološke raznolikosti. Analiza slabosti njihovog sustava je prvi korak prema njegovom poboljšanju.
IUCN (Svjetski kongres zaštite prirode), 2008.
“Zaštićeno područje je jasno definirani geografski prostor, priznat, namijenjen i upravljan, pravnim ili drugim učinkovitim sredstvima, kako bi se postigla dugoročna zaštita prirode s pripadajućim uslugama ekosustava i kulturnim vrijednostima.”
Zakon o zaštiti prirode
Prema Zakonu o zaštiti prirode, u Hrvatskoj se zaštićenim dijelovima prirode smatraju zaštićena područja, zaštićeni minerali i fosili te strogo zaštićene vrste. Kao dodatni mehanizam zaštite uspostavljena je i ekološka mreža (Natura 2000).
Zaštićena područja dijele se dodatno na devet kategorija:
- strogi rezervat
- nacionalni park
- posebni rezervat
- park prirode
- regionalni park
- spomenik prirode
- značajni krajobraz
- park-šuma
- spomenik parkovne arhitekture.
Ekološke mreže dijele se na:
- područja očuvanja značajnih za ptice (POP)
- područja očuvanja značajnih za vrste i stanišne tipove (POVS).
EFFICIENTN2K projekt
No, činjenica da je neko kopneno ili morsko područje stavljeno pod zaštitu nije pobjeda sama po sebi, nego tek početni korak. Da bi priroda unutar granica tih područja bila zaista očuvana, potrebno je uspostaviti kvalitetno, odgovorno i stručno upravljanje.
Za to smo se posljednjih godinu i pol dana pojačano zalagali u sklopu EFFICIENTN2K projekta (Interreg Italy – Croatia). Cilj nam je bio unaprijediti suradnju institucija uključenih u kontrolu i nadzor zaštićenih obalnih i morskih Natura 2000 područjima. A sve kako bi se osigurala zaštita ključnih prirodnih resursa. Budući da različite institucije imaju nadležnost nad morem i obalnim područjem, obalne i morske zaštićene zone posebno su izazovne za upravljanje, dok je situacija s kopnom nešto jednostavnija za regulaciju.
Sveobuhvatna analiza
Inicijalna projektna aktivnost uključila je sveobuhvatnu analizu institucionalnog i pravnog okvira postojećih kapaciteta za kontrolu prioritetnih pritisaka koji proizlaze iz ljudskih aktivnosti u obalnim i morskim područjima Natura 2000.
Analizom su obuhvaćeni:
- postojeći pritisci koji proizlaze iz svakodnevnih ljudskih aktivnosti
- relevantni propisi za njihovu kontrolu
- nadležna tijela odgovorna za provođenje kontrole i nadzora (i njihovi kapaciteti)
- identificirane slabosti i prepreke za učinkovitiju provedbu zaštite na terenu.
Tijekom analize koristili su se dostupni podaci i dokumenti uključujući
- planove upravljanja
- zakone
- pravilnike
- izvješća
- statističke podatke o aktivnostima nadzora i provedbi zaštite
- rezultati razgovora s dionicima putem polu-strukturiranog upitnika.
U nastavku donosimo sažetak glavnih slabosti sustava.
1. Neujednačena sudska praksa i blage kazne
Unatoč uspješno prenesenoj pravnoj stečevini EU području zaštite prirode u nacionalno zakonodavstvo i uspostavljenom institucionalnom okviru za suzbijanje zločina protiv prirode, postoji određeni prostor za unaprjeđenje važećih propisa i poboljšanje suradnje između nadležnih tijela. Iako su propisi u pravilu usklađeni s europskim i međunarodnim obvezama, postupanje u pojedinim slučajevima predstavlja izazov za tijela nadzora i progona.
Sudska praksa povezana sa zločinima protiv prirode kompleksna je, nije ujednačena i transparentna, a politika kažnjavanja je blaga. U kaznenim predmetima se u pravilu dosuđuju uvjetne osude. Osim u slučajevima ponovljenog prekršaja, dok se u prekršajnim predmetima najčešće izriču iznimno niske novčane kazne.
U prekršajnom i kaznenom zakonodavstvu nedostaju i smjernice za tumačenje pravnih termina i određivanje kazni. Pravilnik o naknadi štete za zaštićene životinjske vrste zastario je i neskladan s važećim zakonima.
2. Nepotpuni planovi i regulacije
Prostorni planovi i strateški dokumenti često ne uvažavaju prirodne vrijednosti. Regulacija sidrenja i privezišta je neujednačena, dok manjkaju uređaji za prihvat brodskog otpada u lukama i sidrištima. Inspekcije slabo nadziru onečišćenja brodica, iako nautički turizam raste, a nautička infrastruktura često se gradi na ekološki neprimjerenim lokacijama. Županijski planovi rijetko uzimaju u obzir mrežu Natura 2000, a planovi ribarstva ne integriraju uvjete zaštite prirode.
Regulacija privezišta i sidrišta u zaštićenim područjima nije sustavna, dok neujednačena pravila o sidrenju narušavaju osjetljiva staništa, poput livada morske cvjetnice, posidonije. Nedostatak odgovarajućih uređaja za prihvat brodskog otpada i nejasnoće u regulaciji otpadnih voda dodatno kompliciraju situaciju, osobito u nautičkom turizmu, koji je u stalnom porastu. Planovi upravljanja ribolovnim alatima često zaobilaze mehanizme procjene utjecaja na ekološku mrežu Natura 2000. Aktivnosti poput sidrenja, promjena u prostornim planovima i loša regulacija nautičkog turizma negativno utječu na osjetljive ekosustave.
3. Slaba osviještenost i briga o zločinima protiv prirode
Pretpostavlja se da postoji nerazmjer između broja počinjenih i otkrivenih i procesuiranih slučajeva zločina protiv prirode što je rezultat slabe senzibilizacije za tu vrstu zločina i niske svijesti o značenju i posljedicama ovih zločina, kako javnosti, tako i nadležnih tijela za postupanje (policija, carina, sudstvo).
Općenito, redovitih specifičnih edukacija manjka u svim segmentima procesa suzbijanja zločina protiv prirode.
4. Nedostatni kapaciteti i koordinacija
Službe nadzora i identifikacije zločina protiv prirode kadrovski su potkapacitirane (inspekcija i čuvari prirode). To rezultira slabijom mogućnošću neposrednog otkrivanja kažnjivih radnji. Primjerice Državni inspektorat (DIRH) osnovan je radi smanjenja preklapanja nadležnosti. No, i dalje postoje brojna područja koja nisu pokrivena inspekcijskim nadzorom, uključujući morska zaštićena područja. Uz to, inspekcije su loše opremljene i suočene s nedostatkom kadra. Njihov rad nije organiziran izvan radnog vremena, a čuvari prirode nemaju status službenih osoba, što dodatno otežava njihov rad.
Unatoč velikom broju uključenih dionika, informacije i iskustva rijetko se razmjenjuju te ne postoji centralizirana baza podataka o dobrim praksama. Uz to, koordinacija nije formalno utvrđena, a nedostaju jasne procedure i pravna podrška prilikom postupanja u slučaju ove vrste zločina. Nedostatna koordinacija, u kombinaciji sa sporim djelovanjem institucija često rezultiraju gubitkom ključnih dokaza.
Bolja koordinacija tijela i transparentnost rada mogle bi dovesti do veće svijesti nadležnih dionika i javnosti o važnosti ove teme te djelovati preventivno na moguće počinitelje.
Potrebne su znatne promjene u sustavu
Analiza slabosti sustava zaštite prirode pokazala je da pravni i institucionalni okvir, premda dobro postavljen, zahtijeva značajne preinake kako bi odgovorio na izazove suvremenog upravljanja zaštićenim područjima. Nepotpuna regulacija, nedostatak resursa i koordinacije među nadležnim tijelima, slab nadzor nad ključnim pritiscima iz ljudskih aktivnosti te nedovoljna osviještenost o zaštićenim morskim i obalnim područjima ukazuju na potrebu za velikim promjenama.
Više detalja o ovoj problematici možete pronaći u dokumentu: Špika, M., Rajković, Ž., Zrnčić, V., Miletić, A., Jakl, Z., & Dokoza, F. (2024). Analiza institucionalnog i pravnog okvira postojećih kapaciteta u zaštićenim područjima u Hrvatskoj. Sunce. Interreg Italy – Croatia EFFICIENTN2K Project, 221 str.
__________________________________________
Izvor: sunce-st.org
Naslovna fotografija: Photo by Ramon Buçard on Unsplash