Prije nešto manje od mjesec dana, kad je famozni rover Perserverance mekano sletio na Mars, na Facebook stranici benda Valentino Bošković pojavio se post sljedećeg sadržaja: “Ma ca je vo palo u jezero? Gren povirit...” - prenosi jutarnji.hr
Ništa neobično, fanovi i pratitelji stranice nisu bili iznenađeni, jer oni odavno znaju da je Valentino tamo gore, na Marsu i to davno.
Davno prije nego što su do Crvenog planeta došli roveri, hi-tech kamere i silna svjetska pamet. Legendarnom bračkom astronautu za to je bila dovoljna raketa kućne izrade koju je napravio po nacrtu iz knjige “Ispovid Šanpjera Kozmonauta” koju je uzeo od djeda ili, preciznije, od nona.
Kroz priču nas vode Branko Dragičević i Josip Radić, sjajni glazbenici u čijim se kreativnim umovima i stvorila priča o Valentinu. Imaginarni lik prema kojem su nazvali bend, priča koju vode i razrađuju od 2014. Koja je dosad iznjedrila tri albuma kojima su stekli tisuće oduševljenih poklonika.
Prvi album “VSSR” prvi je susret s Valentinom i slušatelji su odmah uvučeni u tu predivnu, suludu priču u kojoj kao da se susreću Douglas Adams, priče otočnih nona, David Bowie, Queen, Pink Floyd, feralovska duhovitost i još stotine fino izbalansiranih utjecaja. Nekad očitih, nekad suptilno zapakiranih. No, Valentino nije oduvijek trebao biti brački astronaut, ovaj dinamični duo ga je prvi put stvorio za vrijeme jednog neobaveznog jam sessiona u prostoru za probe Brankova matičnog benda Kundyak Mezhie na splitskim Bačvicama.
- Tu se spontano rodila prva, nikada objavljena pjesma o Valentinotu Boškoviću, astronautu koji je s puškomitraljezom došao na Brač i likvidirao pola otoka. Inače smo i prije imali nekih izleta u dijalektalnu psihodeliju, ali više u smislu parodiranja. U sljedećem sessionu sudjelovali smo samo Josip i ja i tada se rodio Roketomobil. Valentino je postao Marsovac umjesto nesuđenog bračkog Ramba - prisjeća se Branko Dragičević i dodaje da je cijeli prvi album snimljen pod parolom “prvo ča ti padne na pamet” tako da je praktički sve izmišljeno, otpjevano i odsvirano iz prve, bez pripreme.
Nakon “VSSR-a” uslijedila je Marsovska listina (2016.) u kojoj pratimo nastavak Valentinovih svemirskih avantura. Potkraj prošle godine stigla je i “Velika Praska”, još jedan prekrasna niska pjesama koje laviraju između kristalnog kozmičkog popa i psihodeličnog disco rocka, ako te odrednice ikome išta znače. Na pitanje što bi oni mladići s početka priče o Valentinu mislili o ovom albumu, bez krzmanja odgovaraju:
- Iz ove perspektive, taj prvi album mi je čisti punk. Između “VSSR-a” i “Velike Praske” prošlo je koliko između prvog i zadnjeg albuma Beatlesa. Međutim, njihova glazbena evolucija je bila progresivna, a meni se čini da mi razvijamo u suprotnom smjeru... – kaže Josip Radić, a Branko prisnažuje: - Ja bi mislija da nas je neko loše kopira.
Osim što sviraju i stvaraju u brojnim drugim bendovima ili projektima, što imaju obitelji i stalne, civilne poslove, Josipu i Branku ne olakšava ni činjenica da jedan živi u Zagrebu, a drugi u Splitu.
- U početku se snimanje svodilo na rijetke trenutke kad bi Josip došao u Split te bi to kratko vrijeme iskoristili za snimiti što više materijala. Snimili bi i do tri pjesme u jednom sessionu. Danas smo malo ležerniji pa snimanja obavljamo onako kako su to radili svi oni poremećeni bendovi iz sedamdesetih. Iznajmimo kuću u prirodi i pustimo inspiraciji da odradi svoje. Radi se uglavnom o nekakvim zabitima u kontinentalnoj Hrvatskoj. Dosta je to inspirativan kraj, samo treba unaprijed misliti na neke detalje. Na primjer, kad smo bili na Mrežnici, kraj kuće nam je bio slap. Nažalost, nema daljinskog kojim možeš smanjiti glasnoću slapa kad se snima – kaže Branko, a Josip se odmah nadovezuje:
- I onda jednostavno snimiš slap i ostaviš ga na snimci. Ove naše odlaske u prirodu smo i ustanovili zato da ne bismo morali raditi preko interneta. Toj online razmjeni pribjegavamo čisto u slučaju nužde, za eventualni popravak vokala ili nadosnimavanje šuškalica.
Marsovsku Listinu smo snimali u jednoj kući uz Mrežnicu, Prasku smo snimali u mjestašcu Turke, uz rijeku Kupu. Po danu bi nas posjećivale srne, a navečer tajanstvena riječna bića - i bilo nam je super! To planiramo i ove godine nekad, a cijelu tu ekskurziju zapravo financiramo od onoga što zaradimo preko Bandcampa, tako da eto sad znate di idu vaši pinezi!
Kako bismo bolje razumjeli što momcima znači Valentino i kako nastaju sve te pjesme u koje se zaljubljujemo. Ti komadići kristalne ljepote kao istrgnuti iz svemira, važno je znati da postoji još niz glazbenih pothvata u kojima su itekako aktivni.
- Svojim matičnim i glavnim bendom smatram Kundyak Mezhie – govori nam Branko Dragičević - to mi je glazbena esencija. Tu sam okružen s prijateljima s kojima imam duboku glazbenu konekciju i tu najbolje kanaliziram svoju potrebu bavljenja glazbom tj. kroz živu svirku. Fog Frog Doga smatram testnim projektom gdje mogu raditi apsolutno bilo što, bilo kako i bilo kad. I to i radim. Summy i Bummy je glazbeno daleko najkvalitetniji projekt u kojem sudjelujem. Valentino je odmak od svega toga. Nekakav paralelni svemir u kojem nemam 40 nego oko 11 godina i kojeg je potrebno dozirati jer previše izloženosti uzrokuje teška oštećenja misaonog aparata. Posebice dijela zaduženog za hrvatski jezik i osjećaj života u sadašnjosti.
Josip Radić je prilično aktivan oko svog autorskog projekta Kensington Lima, a svira još i u Beatles Revival Bandu, Buđenju, a nedavno je za Yayu napisao pjesmu “Treba nam dosade” i odsvirao je kao dio njezina pratećeg benda nazvanog Izgubljeni vikend.
__________
Izvor: jutarnji.hr
Naslovna fotografija: Pixabay.
