Slušam radio postaju Zagreb. Spikerica sladunjavim, bezličnim tonom čita:
Točno prije mjesec dana, u petak 21. veljače u sedamdesetosmoj godini umro je… (znakovita stanka)… Adriano Trevisan, prva žrtva korona virusa u Europi.
Osluhnem napeto očekujući čuti ime glasovitog umjetnika, znanstvenika, nobelovca. Ime velikana koji je obogatio našu povijest i zadužio čovječanstvo svojim djelom.
–
Hm… moguće je da majka Europa odluči promijeniti mjerenje vremena. Umjesto da računamo vrijeme od točke prije i poslije Krista, bit će to razdoblje prije korone i nova era koja se računa od rađanja korone. O davnoj ljudskoj povijesti još uvijek smo do sada imali mogućnost barem maglovito nešto nazret, čuti, spoznati. Ako ništa drugo barem još uvijek svi znamo ili smo barem negdje čuli da je možda jednom davno živio čovjek po imenu Isus Krist. Nije bitno što je za vjernike Bog i ateiste samo izmišljen lik. Bitno je da je svatko od nas za njega čuo i da baš nitko ne može negirati ni mimoići njegov značaj.
–
U vremenu što slijedi, pitanje je što će ostati za sjećanje iz vremena u kojem smo mi zajedno s Adrianom živjeli naše neprimjetne slobodne živote… Korona zajedno sa pokošenim životima pokapa i sjećanja na taj život. Zar će od svega što je bilo i što usprkos koroni još uvijek jest, ostati zabilježen samo datum smrti njene prve žrtve, kao crna točka početka novog doba u kojem svijet nikad više neće biti isti.
–
Rađanje korone mogla bi biti smrt čovječanstva. Da li će uistinu samo korona bit odgovorna? Ne dozvolimo da izreka „čovjek je čovjeku vuk“ postane naša stvarnost. Iako smo odvojeni zidovima… udružimo se u ljubavi.
__________
Autorica: Luisa Prar
Fotografija: www.pixabay.com