Smjernice, materijali i postupci prilikom energetske obnove zgrada koje su zaštićena kulturna dobra
Zadaća procesa energetske obnove zgrada koje su proglašene zaštićenim je uskladiti zahtjeve koje postavlja Zakon o zaštiti kulturnih dobara . Ali i zahtjeve za poboljšanje energetskih svojstava građevine sukladno Zakonu o energetskoj učinkovitosti. Detaljnije o tome i materijalima koji se smiju koristiti prilikom obnove zaštićenih zgrada za ZGRADOnačelnik.hr objasnio je Tihomir Vujasinović (Caparol) iz HUPFAS-a.
Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine je u prosincu 2021. godine donijelo „Program energetske obnove zgrada koje imaju status kulturnog dobra za razdoblje do 2030“. Program je izrađen s ciljem pokretanja sveobuhvatne energetske obnove zgrada koje u RH imaju status zaštićenog kulturnog dobra.
Zaštićene zgrade u obuhvatu tog Programa se svrstavaju u dvije kategorije:
- pojedinačno zaštićena kulturna dobra (pojedinačne građevine i graditeljski sklopovi)
- zgrade koje se nalaze unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline.
Godine 2023. Ministarstvo kulture i medija te Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine su izdali i „Smjernice za energetsku obnovu zgrada sa statusom kulturnog dobra“. Osmišljene su kao pomoć u obnovi zaštićenoga kulturnog dobra, procesa koji zahtijeva
usklađivanje potrebe za očuvanjem prepoznatih vrijednosti kulturnog dobra s potrebama suvremenih normativa.
Dodjela kategorije
Pojedini se objekti s obzirom na njihov značaj i vrijednost rješenjem Ministarstva kulture i medija proglašavaju zaštićenim kulturnim dobrom. Kao takvi u procesu obnove podliježu odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Objektima se rješenjem dodjeljuje kategorija (pojedinačna zaštita cijele građevine ili njenog dijela, zaštita kao dijela cjeline – grada, naselja; vrta, perivoja, arheološke ili memorijalne zone i slično). Te oni dalje u postupku projektiranja i izvedbe obnove podliježu uvjetima koje je definirao nadležni konzervatorski odjel.
Projektiranje
Posao projektiranja obnove se dodjeljuje arhitektima s licencom za projektiranje obnove objekata koji su proglašeni zaštićenim kulturnim dobrom. Licencu izdaje Ministarstvo kulture i medija. U postupku zaštite objekta moguće je objekt preventivno zaštititi (obično na četiri godine). Preventivna zaštita donosi se da bi se prikupila sva potrebna dokumentacija za trajnu zaštitu. Ako takva dokumentacija postoji može se odmah donijeti rješenje o trajnoj zaštiti.
Projekt nakon projektiranja treba dobiti potvrdu nadležnog konzervatorskog odjela Ministarstva kulture i medija te se tek tada može pristupiti obnovi. U procesu obnove, osim licenciranog arhitekta, sudjeluju i izvođači osposobljeni za rad na takvim poslovima. Nadležni konzervatorski odjel, također, sa svoje strane provodi nadzor koji je zadužen za praćenje procesa obnove.
Obnova
Energetska obnova zgrade često uključuje i rekonstrukciju, restauraciju, sanaciju od vlage, konstruktivnu sanaciju. Ali i ojačanja vezana za potresnu otpornost zgrade, poboljšanje sigurnosti u slučaju požara, mjere za osiguravanje zdravih unutarnjih klimatskih uvjeta te ostale vezane za ispunjavanje temeljnih zahtjeva za građevinu.
Obnova zgrade koja je zaštićeno kulturno dobro započinje temeljitom analizom postojećeg stanja sa svim potrebnim istražnim radovima. A sve kako bi se u procesu projektiranja definirale i zaštitile vrijednosti kulturnog dobra te izvela njegova uspješna obnova.
Materijali
Koji će se postupak, radnje i materijali koristiti tijekom obnove definira se projektom. Projekt se izrađuje u skladu s uvjetima koje je dao nadležni konzervatorski odjel. Obnova povijesnih i zaštićenih objekata u svojoj osnovi ima zadaću objekt vratiti čim bliže izvornom stanju. Stoga u procesu obnove koriste materijali tradicionalno korišteni za takve objekte u vremenu gradnje. Konkretno za svaki objekt nadležni konzervatorski odjel uvjetima definira karakteristike i vrste materijala.
U praksi to prvenstveno uključuje materijale na mineralnoj bazi, na bazi vapna, kalijevog vodenog stakla te ostale tradicionalne pretežno silikatne osnove. Glavna karakteristika takvih materijala je visoka paropropusnost, visoki alkalitet i kompatibilnost s postojećim gradivom izvorno korištenim na takvim građevinama. Iz razloga korištenja tradicionalnih građevnih materijala (puna opeka, kamen, drvo i dr) prilikom projektiranja i obnove objekt se funkcionalno i estetski treba izvesti čim bliže izvornom stanju. Uz poštovanje osnovnih bitnih zahtjeva za građevinu definiranih Zakonom o gradnji.
Izolacija
Prilikom energetske obnove zgrada sa statusom zaštićenog kulturnog dobra kad i gdje god je to moguće kao fizikalno najispravniji način s obzirom na poroznost zidova, energetsku učinkovitost, zaštitu konstrukcije i CO2 otisak zgrade preporučuje se postaviti toplinsku izolaciju s vanjske strane
zida.
Prilikom predlaganja mjere postavljanja toplinske izolacije na vanjske strane fasadnih zidova potrebno je provjeriti konzervatorske uvjete. S obzirom na to da vanjska fasada na zgradama sa statusom zaštićenog kulturnog dobra često predstavlja vrijedan povijesni element koji treba sačuvati.
S vanjske strane zidova, osim toplinsko-izolacijskih sustava, moguće je postavljanje toplinske žbuke. Riječ je o klasičnim vapnenocementnim ili samo vapnenim žbukama ispunjenim laganim agregatom (kao granule plovućca, ekspandirane gline, perlita i vermikulita, piljevina, aerogel i dr.). Iz razloga zaštite i očuvanja autentične vanjske ovojnice, energetska obnova zgrade je često riješena kroz izvedbu unutarnje izolacije.
Takve sisteme unutarnje izolacije karakterizira visoka paropropusnost te u isto vrijeme i svojstvo dobre izolacije. Najčešće riječ je o mineralnim materijalima na bazi silikata i kalcij-silikata koje se u praksi isporučuju u obliku izolacijskih ploča ili blokova različite debljine.
Projektiranje i izvedba sistema unutarnje izolacije mora biti s aspekta građevinske fizike stručno popraćena kako bi se postigla tražena paropropusnost i izbjegla kondenzacija vlage unutar slojeva gradiva zida.
Tijekom obnove čest je slučaj da se iz razloga trenutnog nezadovoljavajućeg stanja što se tiče fizikalno-mehaničke otpornosti i sigurnosti objekta te protupotresne otpornosti. Prvo treba odraditi konstruktivna sanacija uz korištenje suvremenih materijala za postizanje tražene mehaničke otpornosti i stabilnosti,. Tek nakon toga izvesti ostali dio povijesne obnove samog objekta u skladu s uvjetima nadležnog konzervatorskog odjela.
Sanacija vlage kao preduvjet energetskoj/sveobuhvatnoj obnovi
- Sanaciji gornjih dijelova objekta u praksi često prethodi prekid kapilarne vlage koja iz zemlje opterećuje zidove objekta.
- Porozna struktura zidova i ostalih nosivih elemenata omogućava kapilarno podizanje vlage i do nekoliko metara od tla.
- Temelji i ziđe objekta koji su u kontaktu s okolnim tlom u vrijeme nastanka nisu bili hidroizolirani, a najčešće oko njih nije ni izveden drenažni sloj koji bi smanjio utjecaj vlage iz tla.
- Kroz godine takav proces je rezultirao dizanjem kapilarne vlage iz temelja i dijelova objekta u kontaktu s tlom sve do gornjih dijelova objekta izvan zemlje (od sokla, a često i dalje). Ta vlaga iz tla donosi u ziđe i otopljene mineralne soli koje su s vremenom kristalizirale te degradirale samo gradivo zida.
- Mort se počinje mrviti i osipati a opeka gubi svoja svojstva nosivosti.
Prekid kapilarne vlage se vrši u što nižim dijelovima objekta u zemlji izvođenjem injekcijske barijere duž oboda svih zidova u zemlji. Poziciju i rješenje sanacije treba naravno uskladiti s ostalim radovima (kao npr. naknadno izvođenje drenažnog sloja s vanjske strane oko objekta) kako bi se u potpunosti riješio negativan učinak podzemne vlage. Ziđe se na tim pozicijama naizmjenično buši pod kutom kako bi se naknadno kroz izvedene rupe odgovarajući sredstvom natopio (injektirao) zid.
Nakon kristalizacije sredstava u ziđu ostaje vodonepropusan sloj (barijera) koji štiti gornje dijelove od daljnjeg utjecaja kapilarne vlage iz zemlje.
Od ostalih mjera najčešće su primjene hidroizolacijskih premaza i obloga, izvedba drenažnih sustava i zračnih kanala te isušivanja ziđa. Tek nakon izvedene sanacije od utjecaja vlage možemo pristupiti sanaciji gornjih dijelova.
Materijale u dijelu povijesne sanacije
U materijale koji se koriste u dijelu povijesne sanacije generalno možemo podijeliti na:
- konstruktivne i
- završno-dekorativne.
U konstruktivne materijale uglavnom ubrajamo tradicionalne grube žbuke na vapneno-cementnoj ili ako se traži najviša paropropusnost na vapnenoj bazi. Njima se postiže zadovoljavajuća baza i ispuna prije izvedbe završnih i dekorativnih slojeva.
Od završnih i dekorativnih materijala prvenstveno se koriste fine vapnenocementne ili samo vapnene žbuke, glet mase na bazi vapna te završni premazi i boje na vapnenoj, silikatnoj ili osnovi kalijevog i litijevog vodenog stakla.
Korištenje prirodnog hidrauličkog vapna (NHL) namijenjeno zje a upotrebu pri sanaciji i zaštiti objekata gdje se traži najveći stupanj paropropusnosti. Ali i uz kompatibilnost s postojećim slojevima prisutnim na takvim objektima.
Građevni materijali s povećanim udjelom cementa generalno su smanjene paropropusnosti pa je njihovo korištenje neprikladno i oni se uglavnom izbjegavaju. Njihovo je korištenje odobreno samo u iznimnim slučajevima za postizanje traženih bitnih svojstava za građevinu prema Zakonu o gradnji.
Takvom smanjenom paropropusnošću utječemo i na stanje vlage u ziđu. Te je čest slučaj da su time direktno ugrožene plohe zidnih slikarija koje su redovito prisutne u takvim objektima. U tom slučaju fina žbuka, glet mase, boje i premazi na unutarnjim zidovima bivaju opterećeni vlagom iz podloge koja zbog smanjene paropropusnosti ostaje zarobljena u ziđu.
Wissenschaftlich-Technische Arbeitskreis für Denkmalpflege und Bauwerksanierung e. V.
Smjernice njemačke udruge WTA s tehničkim uputama za održavanje građevina i zaštitu spomeničke baštine između ostalog definiraju svojstva materijala i pristupe sanaciji zgrada koje su zaštićene kao kulturno dobro.
Metodologija koju je usvojila WTA i preporuke za zaštitu spomeničke baštine koje su dane njihovim smjernicama te međunarodna suradnja koju potiče kroz rad svoje udruge aktivno pridonosi pravilnom pristupu u zaštiti i održavanju takvih objekata. Materijali koji su certificirani prema WTA standardima zadovoljavaju najviše trenutno usvojene standarde u zaštiti spomeničke baštine te su kao takvi često korišteni u sustavima za sanaciju.
__________________________________________
Izvor: zgradonacelnik.hr
Naslovna fotografija: Photo by Wynand van Poortvliet on Unsplash