Izložbu Drvena brodogradnja u Korčuli posjetit će učenici u Centru za kulturu Korčula na Dan Mediterana

Izložba prikazuje presjek korčulanske drvene brodogradnje kroz povijest i podijeljena je na nekoliko područja: povijest brodogradnje od 13. stoljeća, brodogradilišta, jedrenjaci, brodograditelji, motorni brodovi, alati i dokumenti. Svi tekstovi su prevedeni i na engleski jezik – prenosi mediterraneanday.com

Na Dan Mediterana, 28. studenog 2022. godine, Centar za kulturu Korčula posjetit će učenici te će se kroz izložbu upoznati s poviješću drvene brodogradnje u Korčuli.

Izložba Drvena brodogradnja u Korčuli bit će otvorena do kraja lipnja 2023.

Povijest brodogradnje

Korčulanska brodogradnja vrlo je stara i svakako starija od pisanih dokumenata o njoj. Korčula je kao ilirsko gusarsko uporište i antička grčka kolonija bila važno središte. Iako se to ne može dokazati, smatra se da su čamce poznate pod imenima liburna i kerkur(a) izmislili korčulanski brodograditelji. Statut grada i otoka Korčule iz 1214. godine smatra se najranijim dokumentom o brodogradnji u Korčuli gdje se posredno spominje zanat u uredbama o sječi drva i proizvodnji katrana za potrebe brodogradnje. U 14. stoljeću u lokalnim dokumentima spominju se “kalafati” (majstori koji su popunili pukotine između dasaka) i “marangoni” (obrtnici u drvu) što svjedoči o postojanju tradicije brodogradnje.

Godine 1418. spominje se gradnja čamca tipa carac. Godine 1420. Korčula dolazi pod vlast Venecije kada je već imala razvijenu brodogradnju. Venecija je gradu dala znatnu političku autonomiju, ali je nametnula ekonomska ograničenja, prvenstveno kako bi spriječila konkurenciju korčulanskih brodogradilišta mletačkom arsenalu.

Korčulanski brodograditelji uputili su molbu mletačkim vlastima i dopuštena im je gradnja brodova do 500 “stari”, ali samo za kršćanske naručitelje.

Početkom 16. stoljeća ta je granica podignuta na 2.000 “stari”. Mletačke su vlasti s vremenom pokazivale više razumijevanja za korčulansko brodograđevno gospodarstvo pa su tamo, unatoč velikom arsenalu u Veneciji, dali graditi i popravljati vlastite brodove, a 1623. sve su restrikcije ukinute.

Godine 1623. korčulanski brodograditelji osnovali su svoju udrugu pod imenom Banka sv. Josipa koja je bila cehovski organizirana. Nitko nije mogao dobiti posao u korčulanskim brodogradilištima ako nije bio član udruge. Socijalni elementi udruge sastojali su se u pomoći članovima u potrebi bilo uzdržavanjem člana ili pružanjem pomoći za vjenčanje kćeri, u slučaju smrti i sl. Osnivanje udruge bio je značajan korak naprijed, od te godine ukidaju se sva ograničenja u gradnji brodova, a 1776. godine mletačke vlasti sele svoje brodogradilište s Hvara na Korčulu.

Značaj korčulanske brodogradnje kroz povijest

Razni autori tog razdoblja opisuju značaj korčulanske brodogradnje. U svojim putopisnim bilješkama objavljenim 1688. godine Englez Spon spominje važnost Korčule za Veneciju jer su se u njezinim brodogradilištima gradili i popravljali mletački brodovi. Autor poznatog djela “Isolario”, Coronelli, u poglavlju o Korčuli rekao je da je Korčula posjedovala velike i bogate šume koje su pružale materijal za brodogradnju u kojoj su sudjelovali brojni njezini stanovnici.

Korčulanski brodograditelji odradili su puno posla za svoje dubrovačke kupce, posebno dok nije pokrenuto brodogradilište u Gružu, jer ga od tada Dubrovačka Republika nastoji zaštititi od korčulanske konkurencije. Doduše, 1569. godine republička vlada zabranila je naručivanje brodova izvan vlastitih brodogradilišta (Gruž i Lopud).

Razvoj brodogradnje kroz stoljeća

Razvoj brodogradnje u Korčuli u narednim stoljećima, a posebno u 18. i 19. stoljeću, najbolje se može vidjeti u “Spomenici” Banke sv. Josipa objavljenoj 1868. godine. Pregledavajući taj dokument saznat ćemo sljedeće. Od 1778. do 1815. godine u Korčuli nije izgrađen niti jedan brod zbog dramatičnih političkih događaja u Europi.

U razdoblju od 1787. do 1797. godine, dok je Korčula bila pod mletačkom vlašću, Korčulu je napustio vrlo mali broj brodograditelja (bili su oslobođeni vojne obveze), no nakon pada Venecije taj se broj povećao da bi dosegao vrhunac između 1859. i 1867. godine kada od 505 radne snage izostala su 404 radnika brodogradilišta, au brodogradilištu ih je ostalo samo 100. Svoj vrhunac brodogradnja u Korčuli doživljava u 19. stoljeću između 1849. i 1859. godine kada 9.

Izgrađena su 752 broda različitih veličina u usporedbi s godinama 1859. i 1867. sa samo 2.400 izgrađenih brodova. Iako se prvi motorni brod pojavio 1807. godine, ova značajna promjena nije zahvatila korčulansku brodogradnju sve do sedamdesetih godina tog stoljeća.

U drugoj polovici 19. stoljeća korčulanska brodogradilišta proizvela su više od dvadeset jedrenjaka nosivosti od 30 do 550 tona, što je bio značajan uspjeh. Najveći jedrenjak izgrađen u Korčuli bio je “bark” nazvan “Fratelli Fabris” od 550 tona, dugačak 44 metra, širok 9 metara i visok 6 metara.

Brojni korčulanski majstori brodograditelji pokrenuli su vlastita brodogradilišta iz Korčule

Zbog čestih oscilacija u potražnji za brodovima na tržištu, kao i uskraćivanja povlastica oslobođenja od državne službe za škverske radnike, smanjio se broj radnika, osobito mlađih, a zbog nedostatka sigurnost posla mnogi od njih napustili su Korčulu i zemlju.

Obitelj brodograditelja Foretić otvorila je jedan u Rijeci, Brčić, Paunović, Vilović, Fabris, Depolo, Ivančević, Foretić, Falkone u Istanbulu, Sardi, Sessa, Verzotti, Drušković u Bujukdereu, Smrkinić, Dobrošić, Fabris u Aleksandriji, Depolo, Geričić, Foretić, Saletić, Verzotti, Vilović, POmenić kod Ismira, Depolo, Kapor, Bernardi, u Odesi, Kapor u Marseilleu, Vilović, Pesante u Galati, Kapor na Malti, Fabris u Kerchi, Krtica, Smrkinić u New Yorku, Bongvardo, Kapor u New Orleans, Vidović, Ivančević kod Mobilea, Ivančević u Buenos Airesu, Sessa, Kalogjera, Kovačević, Paunović u Sulini.

Osim spomenutih mjesta u inozemstvu, korčulanski brodograditelji osnivali su brodogradilišta duž jadranske obale. Tako je u Kotoru radio svoj obrt brodograditelj Gjurgjević, Depolo u Splitu, Depolo u Starom Gradu, Vilović u Orebiću, Prančić i Milušić u Bijeloj, Filippi u Betini, Sambrailo u Veloj Luci, Filippi u Prožuri, otok Mljet, Dužević i Filipi na Hodilju kod Stona.

Korčulanska brodogradnja i njeni radnici dali su značajan doprinos tijekom Drugog svjetskog rata, upravljajući prvim partizanskim brodogradilištem, počevši od Korčule, kasnije se povlačeći u Velu Luku, Hvar, Lastovo, Vis, pa čak i u talijanski Bari, popravljajući brodove partizanske i savezničke mornarice. Nakon oslobođenja područja 1944. korčulansko brodogradilište je obnovljeno, a 1949. preseljeno na novu lokaciju zvanu Dominče gdje je proizvodilo 120 torpednih čamaca za mornaricu u vrijeme pritiska Informbiroa kada je zemlji prijetila sovjetska agresija .

Agenda aktivnosti dostupna je na POVEZNICI.

__________
Izvor: mediterraneanday.com
Naslovna fotografija: Pixabay