Sjećam se kad mi je pokojna baba, inače jako pobožna često znala ispričati jednu prispodobu

Isus i sv. Petar su naišli na grupu ljudi koji su se molili, ali se Isus nije htio tu dugo zadržati. Tako su hodajući došli do druge grupe i koji su pjevali, smijali se i pili vino. Upravo se tu Isus htio zadržati, a sv. Petar se čudio svom učitelju i pitao ga zašto je tako postupio. On mu je odgovorio da tamo gdje su se molili mnogi misle o zlu, a ovdje gdje se pjeva samo o tome kako će im pjesma bolje i ljepše zazvučati.

Pored toga što su otoci Korčula i Hvar najsunčaniji na Jadranu, Korčula je poznata kao najraspjevaniji otok. 2012 godine UNESCO je klapsko pjevanje uvrstio na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Pjevanje je dio našeg identiteta i kao takvo nam je drago i blisko. Korčulansko dite se od malih nogu pridružuje jednom od kulturno umjetničkih društava u kojima se baštini Moreška – viteška igra uz Marka Pola zaštitni znak grada. Moreška se izvodi uz glazbenu pratnju. Unutar kulturno umjetničkog društva Moreška i Hrvatskog glazbenog društva Sv. Cecilija građani njeguju baštinu grada i otoka Korčule kroz limenu glazbu, plesno folklorne sekcije, pjevački zbor i klape.

Nema mjesta na otoku koje sa svojim župnim zborovima ili drugim tradicionalnim mješovitim sastavima ne gaji ljubav prema pjesmi. Ma svugdi se piva – dok se bere grožđe, čisti lozje i masline, u barkama i bracerama, u vrtićima, školama, crkvama. Pjeva se o životu punome sriće i nesriće, mira i rata, a klapska je pisma uvik liječila otočku dušu. Mnogi furešti kada dođu na otok i u ovom ambijentu dožive klapsko pjevanje jednostavno ne mogu doći k sebi od lipote. Onda onako puni strahova i predrasuda o našoj zemlji dožive nešto najnježnije, bezvremensko i terapeutski. Doslovno bi naglas rekli: „kako je to moguće?“; “nismo uopće pomišljali da to tako zvuči“; “gdje su vam note?“ i sl.

Osobno sam u nebrojeno slučajeva prisustvovao takvim „transformacijama“ ljudske prirode jer svatko u ovome tehnološkom svijetu je više nego ikada žedan iskrenosti. U današnje vrijeme već je ogroman uspjeh kada čovjek osjeti nešto slično. Autoritet na području dalmatinskog pjevanja, iskusni meštar dalmatinske terce, jedan iz plejade najvećih, je Dinko Fio. Rođen 1924. godine u Blatu, predavao je na Zagrebačkim muzičkim školama i na Muzičkoj akademiji. Bio je i učitelj našoj najpoznatijoj i neponovljivoj pjevačici Josipi Lisac u njezinim formativnim godinama pjevanja. Umro je 2011., a u Veloj Luci bi za njega rekli da je to bio takav meštar od pisme da bi i tovara nauči kantat.

Nabrojit ću samo neke od klapa koje su postojale ili još postoje na otoku: Moreška, Hum, Zaliv, Ošjak, Vela Luka, Greben, Lanterna, Levut, Kumpanji, Mrkinta, Proizd, Škoji, Blajke, Kanela, Nostalgija, Prinčipese, Kolajna, Manina, Porat, Korda, Pulena, Kuntenat… Ostala mi je u sjećanju zanimljivost kako su neki Britanci družeći se s našim pomorcima okarakterizirali Hrvate. Jedan Hrvat – dobar, dva Hrvata – veselo, tri Hrvata – kritična masa. Što su oni imaju u glavi kad tako procjenjuju možemo samo nagađati. Ja uzimam sebi za pravo da me asocira da jedan (gotovo svaki) Korčulanin krasno pjeva (Oliver Dragojević, Jasna Zlokić, Meri Cetinić…), slušati duete odmoriti se u prekrasnoj dalmatinskoj terci, a da već troje njih su klapa – društvo kojem bi se sigurno sam Isus i sv. Petar voljeli pridružiti i zapjevati uz čašu dobrog vina. Emocije su najlipše onda kad se navigaju priko pisme.

 

Izvor: nportal.hr
Foto: pixabay.com