Otočani (škojari, boduli – kako nas zovu u našim krajevima) su oduvijek bili posebni ljudi. I to uopće nije nikakvo čudo. Čudno bi bilo da nisu.
Jer biti otočanin, danas je najvećim dijelom pitanje izbora, a ne sudbine. Ili si prihvatio „pravila igre“ ili nisi. Turisti ili „furešti“ dolaze i uvjeravaju nas kako živimo u raju, netaknutoj prirodi, okruženi predivnim plavim morem. Zatim slijedi rešetanje komplimentima te nam redovito za desert serviraju lekciju o smislu života, skladu i idili jer uopće nismo svjesni blagostanja u kojem živimo. Često sam znao ostati u čudu pitajući se ‘ko je tu lud. Ja, jer tu živim ili oni jer tu ne žive?
Ali trava je uvijek bila zelenija s druge strane pa je tako i odgovor na ovo pitanje vrlo lako zaključiti sam. Možda i imaju pravo. Siguran sam samo da mi nekako godi kada tako lijepo svi pričaju o mom „škoju“. Suptilni osmjeh, klimanje glavom, ispuštanje samoglasnika koji mogu značiti odobravanje i negodovanje, srce veliko i zadovoljno. Tako bi izgledao moj odgovor pa što prije na drugu temu.
Ta zlatna ribica
Da, ljudi s kontinenta najradije zamišljaju škoj kao nekakav fantastičan spoj romantičnog kruzera i muzeja ili ga vide u obliku hibridnog bajkovitog bića iz turističkih brošura. Imaju ga namjeru s lakoćom obići manjim brodom, jahtom, kayakom ili čak plivajući u nadi da će uhvatiti pokoju jadransku zlatnu ribicu. A u našem moru ih ima, i to jako ukusnih. Ta zlatna ribica turistu ispunja tri želje. Kupa se u moru, u ulju pa u vinu. Naravno uz nadoplatu. Jer naša riba, domaće maslinovo ulje dobiveno od autohtonih sorti i Korčulanska crna i bijela vina su vrhunski gastronomski elementi potrebni da se u rukama pravih kulinarskih „meštri“ pripreme u čaroliju mirisa i okusa.
Jako sam sretan i kad vidim grupu bakica u svojim kasnim šezdesetima kako u „punoj ratnoj spremi“ po najvećem zvizdanu biciklima osvajaju vrhove Korčule. Ipak, često zanemaruju činjenicu da je njegova površina 279 k m2, a otočna obala duga je 189 km2. Korčula je zaista poseban spoj prirode, tisućljetne tradicije i kulture življenja tako da se za dobar „selfie“ iz bajke isplati malo i riskirati. Pruža se smjerom istok – zapad u dužini 47 km i to bi bilo „priko škoja“.
Za otočane, danas kao i u prošlosti od životne je važnosti dobra prometna veza između pojedinih naselja (od Korčule do Vele Luke), susjednih otoka, a pogotovo kopna (poluotok Pelješac). Ljeti ima dosta katamaranskih linija, ali zimi i za nevrimena znamo biti odsječeni, a najstabilnija trajektna linija je Korčula – Orebić. Dio otoka je praktički paralelan s Pelješcem, dijeli ih Pelješki kanal, a najmanja udaljenost među njima je 1.3 km.
Otočani smo bili tad i sad smo opet
Vrlo simpatičan odgovor mi je dao jedan Englez, koji se s obitelji iz Londona odlučio na život u Korčuli. Pitao sam ga je li taj životni potez za njega i njegovu obitelj predstavlja velik šok i promjenu. U vrlo sigurnom tonu i kroz smijeh mi je odgovorio da za njih nema nikakvih promjena. „Otočani smo bili tad i sad smo opet. Nipošto ne želimo izgubiti taj luksuz“, rekao je. Bilo da se radilo o poznatom engleskom humoru, sarkazmu ili zapravo suštoj istini potpitanja su bila apsolutno suvišna i ja sam ostao prezadovoljan tim odgovorom.
Činjenica je da otočki identitet postoji i živ je. Otok je brod, a otočani su posada. Za nas kažu puno toga dobroga, ali i na predrasudama grade neku sliku o prototipu otočana. Vicevi o škrtosti samo su mali dio toga. Škrtost je preteška riječ, a i smrtni grijeh. Otočani su „sparinjozi“, objašnjavaju stariji ljudi na takve primjedbe. To je nešto između štedljivosti, odgovornosti, promišljenosti, mudrosti… Jer nepotrebno rasipanje pitkom vodom ili hranom u prošlosti je vrlo često moglo imati i imalo po život opasne posljedice. Greške su se onda puno skuplje plaćale. Puno je riječi, izraza i fraza na dijalektu koje je teško objasniti nekome izvan ovog prostorno povijesnog konteksta ili bez neposrednog iskustva.
I sad kad utihne ljetni žamor
Život na otoku nikad nije bio lagan, dapače vrlo nemilosrdan i težak. Nije to tako davno minulo vrijeme kad su uz more i na more odlazili samo radi ribe i egzistencije. Zato su otočani bili prisiljeni živjeti u apsolutnom skladu i redu, međusobno i s prirodom – koja im je davala ali i oduzimala sve. Danas je otok pojam za turističku elitu, odmor, prestiž, hedonizam, zabavu i upravo sve ono što nikada kroz našu povijest nije bio. Na temeljima teškog rada i svakojakih patnji malog čovjeka – težaka, suvremeni Hrvat danas puni nacionalni budžet. Nas i dalje hrane, presvlače i daju nam za džeparac naši stari gradovi, drevna otočka mjesta, djedovi, bake i preci koji više nisu među nama.
Sve što mi radimo prilagođavanje je novim traženjima, pokušavajući to upakirati u folklor ili primamljive priče koje će nam omogućiti manje više dostojan život do sljedeće turističke sezone. To je u redu, ali pod uvjetom da se ne zavaravamo. Nismo inovativniji, niti kreativniji, niti radišniji. I sad kad utihne ljetni žamor, počet ćemo tražiti ono malo mira kojeg su nam u nasljedstvo ostavili naši prethodnici kao najljepši i najveći dar. Ipak, samo ga rijetki nađu – tu na otoku.
Dalibor Farčić
PRIKO ŠKOJA: kolumna Dalibora Farčića
IZVOR : nportal