Gurmani su u Žrnovu na Korčuli doznali sve o branju i spremanju ukusnog samoniklog bilja

Vlasnica Eko škoja Diana Marović i kustosica korčulanskog Gradskog muzeja Sani Sardelić, nedavno su organizirale radionicu prepoznavanja, branja i pripremanja jela od samoniklog jestivog bilja, kako ga otočani nazivaju – parapači – prenosi dubrovacki.slobodnadalmacija.hr

Radionica je popunjena u 24 sata, okupilo se 22 otočana željnih starih vještina i okusa, a od ubrane parapači pripremili su čak osam različitih sljedova.

PARAPAČ JOJ JE OTKRILA BABA

Teško je zamisliti bolje autorice radionice od Diane i Sani. Diana je vizionarka koji je svoj životni i profesionalni put pronašla u ekološkim proizvodima i tradiciji, a kako ističe, sa Sani često razmatra kako unaprijediti znanja i vještine te kako stare vještine i običaje u kuhinji približiti svakodnevnici. Sani je pak život posvetila povijesti otoka i Dalmacije, u muzeju vodi nekoliko zbirki, među ostalim i etnografsku, a doktorantica je na Filozofskom fakultetu u Splitu na Mediteranskom interdisciplinarnom kulturološkom studiju.

Parapač joj je otkrila baba još u djetinjstvu, kaže, i ljubav prema branju samoniklog bilja ostala je u njoj prirodno zabilježena, u svakom gradu u kojem je živjela “njuškala” je što se može ubrati. S vremenom je odlučila svoje znanje podijeliti s drugima, održala je niz radionica diljem Hrvatske, a interes je prošle subote bio veći od očekivanog, na Barini se skupilo mnoštvo žena i muškaraca, starijih i mlađih, čak i djece.

“Naša Barina i naše Žrnovo su idealna lokacija za branje parapači, no treba zadovoljiti dva osnovna uvjeta. Prvi je naš interes kojeg očito ne manjka, a drugi je čist prostor i biološki diverzitet, na taj način možemo generirati naša znanja. Važno je zadržati mogućnost pobiranja i pristupa hrani iz neposrednog okoliša, to je ujedno i najzdraviji način ishrane”, objasnila je Sani.

NISU UGROŽENE VEĆ ZABORAVLJENE

Sudionici radionice došli su u tenisicama za po mejama, s malim nožićima, platnenim torbama i velikom željom za znanjem. Naučili su prepoznati jestivo i začinsko bilje u prirodi, naučili su na koji ga način ubrati, očistiti, a onda i skuhati.

Od 16 različitih biljaka, redom kostrič ili čevčeg, divlji luk i poriluk, luk prdej, divlja salata, mrkva, kozja brada, morač, slaška, tušanj, pleštiguzica, kostučel, lembrc, kostopeč, maslačci, kopriva, mladi izdanci kupine, pa čak i oslobada, napravili su blanširane pupoljke kostriča u umaku od ulja, limuna i soli, orzoto od parapači, nezaobilaznu lešo parapač, dvije vrste tjestenine s umacima, pesto od divljeg luka, kozji sir s pestom od mindela, salate pa čak i desert. Ubrane biljke ne pripadaju ugroženim vrstama, nego se najčešće tretiraju kao korov pa se gule, kose i čupaju, a nažalost vrlo često i polijevaju.

Otrovnih nema puno, naučili su kako ih prepoznati i ostaviti na miru, kaže Sani. “Ljude ozari sreća kad kuhaju nešto novo, ali i ushit kad uberu nešto iz okoliša za prehranu, probudi se nešto u njima iz genetskog koda, neki lovac ili sakupljač. Na ovakvim radionicama otkriju da imaju neko znanje, nisam još srela osobu koja nije ništa znala, makar su čuli da se neka biljka može jesti, baka im je pričala, a s vremenom su zaboravili”, otkriva nam Sani.

Povratak korijenima

Konzumacija ovakve hrane višestruko je korisna, ona čisti naš organizam nakon zimskog mirovanja, potiče probavu i nakon konzumacije smo lagani, bez težine u želucu. Parapač je našim precima omogućila siguran izvor hrane u nesigurnim kriznim vremenima. “Predivna je stvar prenijeti nekome stara znanja, to je i naša dužnost.

U današnjem se vremenu sve češće vraćamo korijenima, sve je više emisija vezanih uz hranu, a mediteranska prehrana je u fokusu. Sa zadovoljstvom mogu istaknuti kako je se ne odričemo, još je uvijek imamo u našim sjećanjima i vještinama, još uvijek živi u našim kuhinjama”, poručuje Diana.

__________
Izvor: dubrovacki.slobodnadalmacija.hr
Naslovna fotografija: Pixabay.