Kada smo, po vele letnje tepline i sparine (ke su na žalost za nami) žajni (žedni), ča ćemo prvo poželit? Kafe, vino, rakiju, sok…? Ma ne, ni govora, niš od toga, leh vodu, žmulj- dva obične hladne vode. Ovo je mali primjer ki nan govori kako je voda jako potribna za naš život, kako bez nje ne moremo.

Neću seda ganat od nevolje ku nan prnese vela voda, silni dažji ki nose poplave i brižnin ljuden ki kroz vele nevolje pasuju, aš to mi ni današnja tema.

Ni odvavik bilo da je čovik mogal odvrnut špinu i natočit vode koliko mu rabi. Ma ča odvavik? I danaska je kraji, sel, naših ižul ke nisu u „sustavu vodoopskrbe“, ki nimaju živu vodu leh se muče spravljajuć onu ka zi neba pade.

„Ovo zlato pada“, užaju reć ljudi kada pride daž u sred letinje, kad su već presušile i zemlja i gušterne u ke se, zimi i leti, spravlja voda od dažja. Ma vavik su veće potribe, leh ča se u gušterne spravi pa nikin famejan i kamijoni-cisterne peljaju vodu ku se ontrat ulije u te naše gušterne (gustijerne, gusterne, šterne, cisterne). U rječnik mojega profesora Anića piše da nan je beseda gušterna prišla zi talijanskoga, a u Klaićev „Rječnik stranih riječi“ da je prišla zi latinskoga.

Kako god bilo, ljudi su ozdavna (još u srednji vijek) počeli gradit gušterne da bi za svoju črnu potribu spravili tu vodu ka njin je zi neba padala. Bili su posobojni majstori ki su klesali kamik i delali ti dumboki spremniki ki nisu smili propušćivat vodu. Prvo više od sto let počele su se delat gušterne zo cimenton. To su bile komunske gušterne ke su rabile za celo mesto. Bilo je siromaštvo i vela draginja, pa ni saka kuća mogla jimit svoju.

Donke, gušterna jima dumboki, dobro ozidani zdenac ki je spremnik za vodu, kako spomenik lipi grlić ki na nutarnju stran jima konalići za veruge ke na svoj kraj jimaju kučicu za ku se zakuči sigalj koga se zo veruge pusti na dno gušterne i doseže voda. Mi rečemo „Gren doseć sigalj vode!“

Seda jena mala „digresija“. Moja baba Mare je bila Garičanka. Kako udovica se je oženila za moga deda Osipa i prišla na Lokmartin živit. Ma nikad ni prebolila svoju Garicu. Kako da je na kraj svita prišla. Život je bil težak, pun dela i trpljenja, a ona mu se je oduprla zo tin ča nikad ni „zabila“ svoj garičanski govor. Ona bi rekla: „Gren zakalat segul vode!“ Meni je to bilo jako smišno i rabilo je pasat čudo let dokle san mogla razumit ta nje „otpor“. Zato seda pišen ove besede njoj za spomen i ljubav.

Vrnut ću se na početak štorije. Danaska su niki ljudi obidni (obijesni) postali. Više vole vino leh vodu ka više ni takov životni problem, aš lahko se odvrne špina. Gušterne su uglavno ostale kako spomeniki nigdanjen življenju, a u novije vrime je nastala i poslovica: „Ča će nan voda, ona ni ni u postol dobra!“

Ma varaju se. Bez nje živit ne moremo. Još u 6. vik prvo Krista Tales zi Mileta, koga drže za prvoga evropskoga filozofa, je rekal: „Voda je izvor svega, iz vode je sve i sve se u vodu vraća.“

Zato neka je sva hvala našin gušternan ke vodu spravljaju i čuvaju. Za čovika.

Autor  : Marija Gračaković

IZVOR : otok-krk.org