Priča o učiteljici - "Postoje ljudi koji nisu eksponirani niti to žele biti. Postoje ljudi koji žive mirnim životom. Postoje ljudi koji su izvan dosega "instagrama" i "facebook profila", a koji zaslužuju sve „lajkove“ ovog svijeta. Postoje ljudi vrijedni divljenja i vrijedni spomena, a koje često puta u našoj ljudskoj površnosti uzimamo "zdravo za gotovo".
Postoje ljudi koji cijeli svoj život zrače dobrotom, plemenitošću i ljudskošću. Takva vrsta ljudi ne voli da se o njima previše govori, da se o njima piše, da ih se stavlja u prvi plan ili da ih se hvali. Jer, oni su jednostavno takvi. To su anđeli bez krila sakriveni među ljudima. Oni su sakriveni među nama da bi nam pružili ruku kada padnemo, da bi nas utješili kad smo tužni i usamljeni, da bi nam probudili nadu i kad se sve čini izgubljeno. Oni su vrijedni divljenja. Takvi ljudi postoje da bi nam poklonili svoju bezuvjetnu ljubav. Oni čine ovaj svijet ljepšim mjestom za život. Oni žive ljubav.
.
.
Ovo je priča o jednoj takvoj posebnoj osobi, o dragoj, umirovljenoj učiteljici Iloni Hajdić, rođenoj Kiss, koja je većinu svog života provela radeći u osnovnoj školi na Mljetu podučavajući generacije i generacije Mljećana: glazbeni, zemljopis, povijest i domaćinstvo. Ilona je samozatajna umjetnica čije se bogatstvo duše odražava kroz izvrsne akvarele koje je znala slikati i kroz anđeoski glas koji i dan danas odjekuje mljetskim crkvama. Osim one edukativne strane, Ilona nam je davala nešto puno više, puno vrijednije i puno značajnije od neophodnog znanja. Davala je bezgranično sebe, svoju ljubav svima nama koji smo živjeli i rasli na tom otoku. Ne postoji osoba na Mljetu koja na spomen naše drage Ilone neće duboko uzdahnuti i reći: „Duša od žene, naša druga mater, jedinstvena osoba, neponovljiva, najbolja, najdraža…“
.
Ne postoji nitko, ama baš nitko od njenih bivših učenika tko ne bi rekao lijepu riječ za ovu nevjerojatnu ženu koja je generacije otočke djece podučavala mnogim predmetima, ali koja nas je prije svega grlila rukama svoga srca. I nikad nije pravila razliku među nama. Bili smo joj kao njena djeca a ne kao učenici, kao broj, kao statistički podatak. Svi smo to osjetili. I ja sam to osjetio. Zato ovo i pišem. Ona je bila ta koja je znala prepoznati tugu u dječjim očima. Ona je bila ta koja je znala prepoznati siromaštvo, patnju, težak život i sve ono što je otočki život nosio u sebi, što bi se često puta prenijelo na nevina dječja pleća. Jer život piše tužne priče. Ni na Mljetu ih nije manjkalo. Ali, ona bi uvijek bila tu, da nas zaštiti, zagrli, utješi. Njen cijeli život krasila je dobrohotnost, toplina i izrazito visoka tolerancija. Njen cijeli život temeljen je na dobroti i ljubavi. Ta njena unutarnja ljepota kojom zrači odražava se i dan danas u njenom blagom pogledu, punom topline i empatije.
Koliko je samo djece na Mljetu tijekom desetljeća njezina rada u školi živjelo u teškim uvjetima koja su nosila ona stara vremena na pučinskom otoku. Mnogi su prolazili razne životne agonije i traume koje život nosi u svojim skutima. Koliko su se puta dječje oči caklile od životne tuge, od okrutne sudbine života, a ona bi ih znala prepoznati i utješiti. Još pogotovo u ono vrijeme kad nije postojalo ni pedagoga ni psihologa u maloj otočkoj školi. Ona je bila i učitelj, i psiholog i pedagog. Imala je ono nešto u sebi. Imala je istančan osjećaj za dječju patnju, tugu, potištenost. Imala je srce veliko, najveće od svih.
.
.
Znala je prići svakom od nas, doprijeti do nas, obratiti se onako ljudski i majčinski. Ona je za mnoge od nas bila naša druga majka. Kuhala nam čajeve kad smo bili bolesni, tješila nas kad smo bili tužni, hrabrila nas kad smo padali. To se ne zaboravlja. To ostaje za cijeli život uklesano u našim srcima. Ta škola vrijedi za cijeli život.
Ma sjećat ću se ja i staroga gramofona s kojeg je škripala ploča „Bumbarovog leta“, ma sjećat ću se kad nas je učila plesati, pa kad smo onako nespretno gazili njene noge. I mnogih zanimljivih priča iz povijesti i zemljopisa. Ali svi ćemo pamtiti toplinu njenog srca, tu posebnu, iskrenu, nevinu dobrotu i ljubav s kojom je čuvala naše djetinjstvo.
Siguran sam da u svakoj školi postoji barem jedna učiteljica Ilona, učiteljica koja čuva dječji osmijeh, koja pazi na dječja srca, koja čuva nevinost djetinjstva. To je onaj ljudski anđeo bez krila. Mi na Mljetu imali smo sreću jer smo imali našu učiteljicu Ilonu…"
__________
Autor: Ivica Hajdić
Izvor: dubrovniknet.hr
Fotografija: Branka Sekulo, Helga, Nataša Bašica, Vicko Stražičić
