Udio energetski obnovljenih zgrada u ukupnom fondu zgrada u Hrvatskoj je zanemariv, no stanje u Europi nije ništa bolje. Više je razloga za to, a troškovi su samo jedan od njih. Na mnoge od problema u tom području upozorava izv. prof. dr. sc. Bojan Milovanović sa Zavoda za materijale Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Svi pričaju o energetskoj obnovi i energetskoj učinkovitosti zgrada. Kakvo je stvarno stanje u Hrvatskoj u tom području? Koliko je postojeći fond zgrada energetski učinkovit i kolika je stopa obnove?
Jedini službeni podatak o stopi obnove, odnosno o udjelu obnovljenih zgrada u ukupnom fondu zgrada u Hrvatskoj je onaj nadležnog Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, a to je 0,7% ukupnog fonda zgrada godišnje. No, stvarna je situacija takva da točan broj zgrada koje su energetski obnovljene u Hrvatskoj nije poznat. Glavni razlog za to je što se službeni podaci odnose samo na zgrade (javne namjene, stambene zgrade i obiteljske kuće) čija je obnova (su)financirana sredstvima koje dodjeljuje Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, ali ne i na obiteljske kuće, stambene i druge zgrade čiju su obnovu su (su)vlasnici financirali vlastitim sredstvima ili kreditima poslovnih banaka. Uz to, kako se energetske obnove obiteljskih kuća izvode prema Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, država tu ni ne može znati što se događa.
Bez obzira na to, radi se o prilično zanemarivom iznosu obnovljenih zgrada. Prema nacionalnim strategijama, do 2030. godine moramo ostvariti stopu obnove od 3%, što znači da se ona mora povećati više od četiri puta! S druge strane, cijela je Europa podbacila, ali to nije pokolebalo države članice, već je potaknulo na povećanje ciljeva, a ciljevi moraju biti visoko postavljeni da bi se barem nešto napravilo.
U svakom slučaju, stanje našeg postojećeg fonda zgrada je loše. Većina zgrada kod nas građena je od prve polovice šezdesetih do druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća, u skladu s tadašnjim standardima. To znači da ih je većina bez toplinske izolacije, a one koje su građene u drugoj polovici osamdesetih imaju izolaciju, ali od 5 cm stiropora ili kamene vune. Dakle, najveći dio tih zgrada ulazi u energetski razred D ili E, što je lošije i od starih ‘austrougarskih’ zgrada, građenih od opeke, koje obično imaju energetski razred C.
Koji su, po Vašem mišljenju, najveći problemi i poteškoće koji se pojavljuju pri projektima energetske obnove?
Glavni problem je u tome što se kod energetske obnove zapravo ne pristupa na način da se značajno smanji potreba za energijom u skladu s poznatim principom koji zagovara Europska komisija ‘Energy Efficiency First’, što znači smanjenje Q”H,nd (specifične potrebne energije za grijanje), već se cilja smanjenje Eprim (primarne energije). Primjerice, Eprim se može smanjiti ugradnjom sunčane elektrane na krovu, dok se u izolaciju ovojnice zgrade minimalno intervenira, što znači da toplinski gubici nisu značajno smanjeni, već je samo ugrađen učinkovitiji tehnički sustav ili pak povećana vlastita proizvodnja energije u zgradi. S druge strane, Europa inzistira upravo na povećanju energetske učinkovitosti zgrade.
Tu su još i natječaji za sufinanciranje koji povlače lančanu reakciju podizanja cijena. Svi tu vide priliku za zaradu: i izvođači radova i projektanti i proizvođači koji su u istim problemima nedostatka resursa u trenutku kada naglo nastane potražnja, a kako u pravilu imaju nedostatak resursa (vremena, ljudi, materijala i sirovina), posljedično dižu cijene i tako to ide od natječaja do natječaja – spiralno poskupljenje. Onda se još dogodio potres koji je dodatno poremetio stanje u graditeljstvu jer za izvođenje radova u visokogradnji više nitko nema ni kapaciteta ni logistiku. U sklopu Europskog projekta ‘CroSkills RELOAD’ došli smo do podatka da je samo za ostvarivanje sadašnjih projekata energetske obnove potrebno čak 30 300 radnika (građevinara, strojara, električara itd.)! To je otprilike 30% ukupnog broja svih zaposlenih radnika na svim gradilištima u Hrvatskoj.
Problem je i u nesređenim (su)vlasničkim odnosima (kod višestambenih zgrada), u neredovitim natječajima za obnovu, u famoznom ‘najbržem prstu’ kao metodi za odabir prijavljenih projekata, u neprimjerenom pristupu problematici, u neodgovarajućim rokovima, u nedostatku materijala za izvođenje radova. Kombinacija svih tih utjecajnih čimbenika je razlog zašto je rezultat takav kakav je.
Ipak, moram reći da je regulativa u tom području pokušala olakšati administraciju. Primjerice, za obnovu višestambenih zgrada potreban je samo glavni projekt, a ne i građevinska dozvola, dok za obiteljske kuće ne treba ni projekt. Time se projekti barem malo mogu ubrzati, ali se postavlja pitanje kvalitete izvođenja i da li se zapravo tijekom korištenja zgrade ostvare projektirane uštede.
Kada se zgrada jednom energetski obnovi, koliko ona uistinu bude energetski učinkovita? Što bi projekt energetske obnove zgrade u konačnici trebao značiti za njezine stanare ili korisnike s gledišta troškova i udobnosti boravka?
Dokazane i željene uštede na obnovljenim zgradama se jako razlikuju. Tako FZOEU sufinancira projekte samo ako su njima predviđene uštede od 50%, a kada zgrada bude obnovljena, one rijetko prelaze 25 – 30%, što smo pokazali mjerenjima stvarne potrošnje kroz aktivnosti EUKI projekta ‘CONGREGATE’. Nekoliko je razloga za to.
Prvi razlog je u razlici projektnih uvjeta korištenja zgrade i stvarnih uvjeta korištenja zgrade i prostora u njoj. U sklopu projekta ‘CONGREGATE’ utvrdili smo da temperatura zraka u stanovima u obnovljenim zgradama u prosjeku iznosi 23 – 25 °C, a ne 20 °C koliko je bila zadana u projektu i kolika bi, prema regulativi, morala biti (s druge strane, u percepciji stanara takva bi temperatura značila smanjenu udobnost!).
Drugi razlog je što se pri izvođenju radova rijetko kada pribavljaju ikakvi dokazi i provode mjerenja. U pravilu, investitori ‘vjeruju’ da je izvođač sve korektno napravio, a svi znamo kako se građevinski radovi kod nas izvode. Ukoliko nema kontrole kvalitete izvođenja radova i korekcijskih mjera, gubici topline će zasigurno biti veći od onih predviđenih u projektima (kvalitetnim projektima).
Treći razlog je ‘prilagođavanje’ rezultata. Javna je tajna da se ulazna referentna vrijednost namješta (zbog pritisaka s raznih strana), tako da intervencije i mjere energetske obnove postignu što veće uštede, a istovremeno da troškovi budu što manji. Dakle, namjerno se uzima lošija početna vrijednost, tako da se nakon izvođenja radova što lakše dobije, npr. ušteda od 60% ili 80%. Ako čovjek razmisli, poznavajući stanje, naravno da su stvarne (mjerene) uštede znatno manje od projektiranih.
Osim troškova, čije se promjene mogu primijetiti tek u duljem roku, postoje li još neke metode kojima se odmah može provjeriti kvaliteta energetske obnove (npr. termografija)?
Za praćenje troškova potrebna je barem jedna zima i jedno ljeto, dakle cijela godina. Za nekakve reklamacije tada je u pravilu već kasno. S građevinskog aspekta, takva se mjerenja moraju provoditi još tijekom
- izvođenja radova, prije tehničkog pregleda i primopredaje zgrade. Tako se može raditi:
- ispitivanje zrakopropusnosti ovojnice
- termografska mjerenja: ispitivanje kvalitete radova i utvrđivanje toplinskih mostova
- provjera kvalitete stolarije
- provjera toplinske izolacije s tehničkog aspekta (postavljanje ploča, njihovo lijepljenje i pričvršćivanje itd.).
Pri ispitivanju zrakopropusnosti određuju se ventilacijski toplinski gubici infiltracijom zraka i za to se najčešće koristi tzv. blower door test. Uz to, gubici topline mogu se odrediti i mjerenjem toplinskog toka na vanjskoj ovojnici zgrade (tzv. HFM, heat flux method). Termogrami omogućuju otkrivanje toplinskih mostova, ‘curenja’ topline i nepravilnosti u toplinskoj izolaciji ovojnice zgrade, ali i tehničkih sustava (ponajprije podsustava razvoda). Ova tehnika omogućuje brzo identificiranje problema s toplinskom učinkovitošću i pruža vizualne informacije koje se mogu odmah analizirati.
Svim tim mjerenjima i ispitivanjima može se utjecati i na kasnije sprječavanje mogućih građevinskih šteta, odnosno propadanja pojedinih građevinskih elemenata, npr. zbog kondenzacije vodene pare.
Odakle novac za sve te projekte?
Najveći dio sredstava za sufinanciranje takvih projekta čini novac iz raznih europskih fondova, a dio se raspoređuje iz prikupljenih naknada za emisijske jedinice. Naravno, dio čine privatna sredstva i krediti poslovnih banaka, a najčešće se radi o kombinaciji. Uostalom, kod projekata koje financira FZOEU u pravilu se pokriva do 60% troškova, dok ostalo mora biti privatno financiranje, no to ovisi o tome gdje se zgrada ili kuća nalazi i do koje razine se provodi obnova. Postoje i sredstva koja dodjeljuju jedinice lokalne samouprave (županije, gradovi, općine), a iako ona nisu velika, svakako su za pohvaliti i zasigurno pomažu investitorima.
Kada je riječ o poticajima za takve projekte, jesu li oni uopće dovoljna motivacija u ulazak (su)vlasnika u takve poduhvate? Tu je i problem kontinuiteta poticaja kada se radi o stambenim zgradama i obiteljskim kućama. Kako to poboljšati?
Po mojem mišljenju, najveća motivacija za ulazak u takve projekte upravo su poticaji. Prema nekim procjenama, izrađeno je već više od 1000 projekata energetske obnove obiteljskih kuća ili višestambenih zgrada koji još nisu ostvarili pravo na poticaje i čekaju nove natječaje da prijave svoje projekte i ‘dođu na red’ za obnovu. Na žalost, zbog takvih slučajeva i čekanja dio suvlasnika se već unaprijed ohladi od ulaganja sredstava u projektiranje obnove svojih zgrada.
Trebalo bi stoga promijeniti praksu da se ne zna kada će biti sljedeći natječaj i svakako onemogućiti ‘najbrži prst’ (‘prolazak’ na natječaju sada može ovisiti, npr. i o brzini interneta!). Kontinuirano objavljivanje natječaja svakako bi bilo mnogo bolji pristup, kao i kontinuirana evaluacija pristiglih projekata. Tako bi se mogao ublažiti problem s porastom cijena, nedostatkom radne snage i materijala jer bi se projekti i investicije lakše planirali.
Kako smo u superizbornoj godini, nema sumnje da će već u prvih šest mjeseci biti barem jedan natječaj za energetsku obnovu obiteljskih kuća i višestambenih zgrada. No, ponavljam, to nije dobra praksa.
Je li možda jedan od razloga za sve češću nekvalitetu građevinskih projekata (ne)stručnost onih koji se takvim projektima bave? Unatoč procvatu građevinarstva, primjetan je nedostatak radne snage pa se tim poslovima nerijetko bave mnogi ‘priučeni’ radnici, iz koje god zemlje dolazili. Ima li uopće i dovoljno tvrtki koje mogu izvoditi te poslove? Vidite li rješenje za taj problem?
To je rak-rana hrvatskog graditeljstva. Po meni, to je i kočnica daljnjeg razvoja cijelog hrvatskog gospodarstva. Građevinske tvrtke to sada pokušavaju riješiti uvozom radne snage, ali tu se radi o fizičkim radnicima, a potrebni su nam i majstori, tehničari i inženjeri. Osim iz susjednih zemalja, u posljednjih nekoliko godina na našim su građevinama sve češći radnici iz Indije, Bangladeša, Filipina i Nepala, a u zadnje vrijeme sve je više onih čak i iz Uzbekistana. Dobar dio tih novih radnika iz azijskih zemalja nije navikao na načine, tehnologije i standarde gradnje kod nas. Analiza koju je nedavno provela Hrvatska gospodarska komora čak pokazuje da su takvi radnici u konačnici skuplji od domaćih pa se postavlja pitanje ekonomske održivosti cijele priče. Ipak, u posljednjih šest mjeseci, zbog gospodarske krize u Njemačkoj, dio radnika i majstora pa i cijelih tvrtki specijaliziranih za njemačko tržište se vraća.
Problem je i u obrazovanju. Strani radnici u pravilu ne prolaze dodatno obrazovanje i usavršavanje kod nas, a srednjoškolsko strukovno obrazovanje za građevinska zanimanja (tesare, armirače, fasadere, knaufere, keramičare, parketare, soboslikare itd.) praktično je na izdisaju. U sklopu projekta ‘CroSkills RELOAD’ utvrdili smo tako, između ostalih zabrinjavajućih podataka, da je u Hrvatskoj srednjoškolski program za obrazovanje krovopokrivača u školskoj godini 2021./2022. završilo troje učenika, a još sveukupno osam budućih krovopokrivača se školuje u svim školama u Hrvatskoj u sva tri razreda, dok bi ih, prema ciljevima i planovima, samo u području energetske učinkovitosti trebale biti stotine kako krovopokrivača, tako i fasadera i drugih zanimanja. Smatram da moramo uspostaviti sustav dodatnog obrazovanja i prekvalifikacije onih koji su u drugim strukama i granama gospodarstva višak, a u međuvremenu stručno obučavati i školovati sve strane radnike koji su došli u Hrvatsku. Država tu mora preuzeti inicijativu.
I za kraj, što biste mogli reći o zanimanju mladih za studiranje građevinarstva? Kakvo je pak zanimanje studenata za teme kao što su energetske obnove zgrada i energetska učinkovitost u zgradarstvu?
Dobra je vijest što se zanimanje za studij povećava i to na sva četiri građevinska fakulteta u Hrvatskoj (u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku), na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i na građevinskim smjerovima na Sveučilištu Sjever. Na našem, Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osobito smo primijetili povećanje zanimanja za studiranje nakon potresa. Istodobno se povećala i prosječna ocjena s kojom su novoupisani studenti završili srednju školu.
Na našem se Fakultetu energetskom učinkovitošću najviše bavi upravo ‘naš’ Zavod za materijale. Danas 24 studenta pohađaju obvezne predmete koji se bave energetskom učinkovitošću na diplomskom studiju, a još dvoje takve predmete sluša kao izborne. Prošlih godina bilo ih je još više, čak 45. Da to stavim u kontekst, diplomski studij na Građevinskom fakultetu u Zagrebu godišnje upisuje 150 – 160 studenata, što znači da je nešto manje od trećine slušalo teme iz područja energetske učinkovitosti. Uz to, 2015. godine pokušali smo uvesti smjer ‘Sigurne i učinkovite građevine’ koji bi obuhvaćao i zaštitu od požara, protupotresnu gradnju i energetsku učinkovitost, a Fakultet arhitekture, građevinarstva i geodezije Sveučilišta u Splitu razvio je specijalistički studij održivog građenja, ali se nastava na njima na žalost ne provodi zbog neuspjelog administrativnog procesa. No, u proljeće prošle godine na Građevinskom fakultetu u Zagrebu uspješno smo pokrenuli kolegije ‘Energetska obnova zgrada’ i ‘Zelena gradnja’. Sve to definitivno su dobri temelji za budućnost i za povećanje broja studenata koji slušaju te teme.
Izvor: energetika-net.com
Fotografija: unsplash.com