Prenosimo tekst Nađe Ramić koja je nakon tragedije s “Lastovom” uhvatila suštinu i neprocjenjivost pomoraca za život otoka i otočana.
S velikom tugom primili smo vijest o tragičnoj nesreći koja je zadesila posadu trajekta “Lastovo” i odnijela živote njegovih mornara. Udruga Pokret otoka ovim putem izražava najdublju sućut obiteljima poginulih. U ovim teškim trenucima, naše su misli uz vas, dijeleći bol zbog nenadoknadivog gubitka.
Ovaj tragični događaj ostavio je neizbrisiv trag ne samo u srcima njihovih obitelji i najbližih, već i u cijeloj pomorskoj i otočnoj zajednici. Ona je izgubila svoje kolege i prijatelje. Otočanka Nađa Ramić iz Komiže, svojim je tekstom, kojeg prenosimo u cijelosti, uhvatila suštinu i veličinu rada pomoraca na trajektima, koji otočanima život znače, te prenijela njihovu priču svijetu. Njezina priča s trajekta donosi tihi, ali neprocjenjivi svijet mornara, dočaravajući njihovu predanost, važnost i svakodnevnu žrtvu za dobrobit naših otoka i otočana.
“Priče s trajekta”
“Priče s trajekta” nažalost u svoj arhiv spremaju najtužniju priču za koju ja znam i da sam ikad čula.. A cijeli život kao otočko dijete slušam i doživljavam različite priče s trajekta. Mnoge uspomene nastale su baš na trajektu, lijepa sjećanja, ona malo manje lijepa, po bonaci, po orkanskoj buri ili jugu, pa nas ima, pa nas nema. A sada priče s trajekta doživljavam svakodnevno, jer moje radno vrijeme prolazi jednim velikim dijelom na trajektu.
Pa tako ima dana kada ujutro isplovimo iz Visa prvim trajektom u 5:30, vratimo se nazad, a onda se desi da budem primorana ponovit tu relaciju i popodne s Visa do Splita i nazad. I tako iz dana u dan, plovim trajektom i zajedno sa svom posadom Petra Hektorovića dijelim istu sudbinu. Ti dragi ljudi, prirasli su srcu i promislim na njih i kad nisam na trajektu, pogotovo ako čujem da se nešto dogodilo, a kad se par dana ne vidimo, već nekako i fale. Navikla sam ih vidjet ujutro prije nego li i sebe ponekad pogleda u zrcalo. Otpratim jednu smjenu, dočekam drugu, a u šali često kažem da im čuvam trajekt dok se ne vrate. Ali bez obzira na to što putujem s njima svakodnevno, to su ljudi koje poznaju više manje svaki otočanin. I svakom su uvijek na raspolaganju.
Drugi dom
E a onda kada dođu orkanske bure ili orkanska juga, kada je najvjerojatnija mogućnost da nema isplovljavanja, a ni uplovljavanja, kada se lagano uvlači strah u kosti da u slučaju nečeg ružnog, hitnog, ubiti smo nemoćni i odsječeni od kopna, postoji neka nada. Postoji ja bih rekla “svjetlo na kraju tunela”, a to svjetlo kojem se nadamo i priželjkujemo je upravo trajekt “Lastovo” sa svojom posadom. Oni su ti koji isplovljavaju iz Splita i dolaze spasit nas otočane.
S tom viješću, strah od nemoći utihne. Hrabra je to posada tamo. Često se bore s morem u zimskim mjesecima. Iz tog razloga kada pričam o “Lastovu” i ljudima kojima je to drugi dom, nekako uvik s posebnim štovanjem ide ta priča, jer uvik nekako budu spas u zadnji čas. Ako se mene pita, kada “naš” Petar ode na svoj redovan godišnji remont, mene najviše veseli dolazak “Lastova”.
“Suze su počele same niz obraz”
To vruće popodne, spremajući se za plažu, onako napola čujem vijesti i slušam kako je rampa usmrtila tri mornara na licu mjesta. Uopće nisam ni promislila da to može bit kod nas, računam negdje se to desilo, negdje daleko. U međuvremenu sam i zaboravila na ono što sam čula. Ali nije dugo vremena prošlo, upalila sam net i prvi naslov na ekranu bio je “Jadrolinijin trajekt Lastovo usmrtio tri mornara”. Nisam uspjela niti otvorit članak, suze su same počele niz obraz… kako? što? je l’ moguće nakon brojnih članaka o Jadroliniji i trajektima ove godine, da za kraj kad sam mislila da je donekle došlo sve na svoje, kad smo mi otočani dobili nazad “svoje trajekte”, kad je Oliver napokon došao i održava liniju za Korčulu. kako? bemti sve!!!
Do kraja dana preslušala sam svake vijesti i samo mi se jedna misao vrtjela po glavi. Kako će izgledati moj sutrašnji radni dan. kako ću doći na trajekt i pogledat sve te drage ljude koji su izgubili svoje kolege. Je li uopće potrebno pitat nešto.. A dragi mornar s Hektorovića je na “Lastovu” unazad par mjeseci.
Početkom svibnja kad smo se vidjeli, baš kada je “Lastovo” stiglo vanredno, da nas spasi jer su opet nastupili problemi s kvarovima (a Petar nam je trebao ići za Korčulu, spašavat Olivera koji nije isplovio, opet zbog nekih problema s papirima), viče s jednog kraja garaže ” Mala pa gdje si, otkad se nismo vidjeli, evo nas dok ti nema Hektorovića” i zagrli me onako od srca i nastavi “daj da te zagrlim, tko zna kad ćemo se opet vidjeti, preuzeli smo liniji za Mali Lošinj”, samo sam onako veselo rekla, “aj sezona će ti tamo proć brzo, vjerojatno i manje stresno, a doći će zima i vrime kada samo vi plovite”…
“Dosta tiše jutros”
Nisam baš ni spavala kako treba, ali brzo su došle 4 ure ujutro i treba krenut na posao. Ušla sam u to vozilo hitne i krenuli smo po pacijente koji trebaju u bolnicu danas. Kad smo zadnjeg pacijenta smjestili u vozilo i kad sam zatvorila ona vrata, samo mi se sve više i više počelo stezat oko srca. Krećemo prema trajektu. Opet suze kreću nekontrolirano.
Borim se sama sa sobom da kolega ne vidi da su mi oči napunjene suzama, moram se suzdržat, zbog svega i svih, zbog pacijenata, zbog posade koja redovno vozi i radi dalje (jer to tako ide), a samo mi kroz glavu prolazi onaj zagrljaj i njegove riječi “tko zna kada ćemo se opet vidjeti”. Je l’ preživio, ne znam, a ne znam niti da li bih voljela znat o kojim je mornarima riječ, jer ubiti svaki je podjednako vrijedan. U trajektu sve ide kao i obično, ali nekako dosta tiše jutros. Kako smo isplovili, kreću svakodnevni naši susreti, ali jutros me strah tih susreta, jer ne znam i dalje kako pogledat ikog, a suzu ne pustit, a gdje je još ono moje pitanje, je l’ mornar koji je bio s nama do nedavno preživio nesreću..
“Sve ide spontano”
ali valjda nekako sve ide spontano. Prvi mi je dobro jutro zaželio konobar (mornar ili kako god hoćete) iz kužine. Na skalama smo se sreli i ubiti samo smo se jako zagrlili i ništa nije trebalo ni reći. Znamo sve… Pogledala sam ga i kažem, samo jedno me zanima. Nisam trebala postavit pitanje do kraja, on mi je već odgovorio “je, on je mornar koji je preživio” (i dok pišem cijelo tijelo se naježi). Na trenutak sam bila sretna, iako to ne umanjuje tugu za ostala tri mornara, koji nažalost nisu bili te sreće. Kažem sama sebi! sljedeći put ću ja njega dočekat raširenih ruku, kao on mene kada smo se sreli, i reći ću mu da više nikad ne kaže “tko zna kad ćemo se opet vidjeti”. Nikad!
“Koliko nama otočanima znače svi ti mornari”
Sve ovo napisano je jako sažeto da bih uspjela prikazat koliko nama otočanima znače svi ti mornari, svi od stroja dole koje rjeđe viđamo, pa sve do komandnog mosta. Te emocije ne mogu stat na ovom postu, a ni tuga koja je svih nas obuzela posljednje dane. Veliki gubitak!
I sigurno najtužnija “priča s trajekta” koja postoji, i koja se ne zaboravlja, koja je ostavila tužni utisak, iako sam svjesna da će “Lastovo” sa svojom posadom uvijek za nas bit svjetlo na kraju tunela, trajekt koji umiruje naše strahove od nemoći, trajekt nade.. Ubiti i želim da tako ostane. A sada će sigurno i ta tri mornara negdje iz neke mirnije luke gore, bacit oko na nas, čuvat će prvo svoj trajekt, a onda i nas svih koji smo ovisni o trajektima i mornarima, koji su tu za nas uvijek bili..
________________________________
Izvor: Nađa Romić
Naslovna fotografija: Jadrolinija