Energetske zajednice u Hrvatskoj i regiji polako prelaze iz regulatornog okvira u prve konkretne oblike provedbe.
Negdje ih pokreću gradovi i općine, negdje lokalne organizacije ili javne ustanove, a prvi pokušaji stvarnog dijeljenja energije već pokazuju i gdje sustav još treba doradu.
Ideja je u osnovi jednostavna: lokalno proizvedenu energiju povezati s lokalnom potrošnjom i omogućiti da korist od nje ostane što bliže ljudima i sredinama u kojima nastaje. Ciljevi mogu biti niži troškovi energije, sigurnija opskrba, veći udio čiste energije, uključivanje građana i stvaranje vrijednosti koja ostaje u lokalnoj zajednici. Financijska održivost i prihod važni su za dugoročno funkcioniranje, ali profit nije nužno osnovni cilj ovakvog modela.
Prva iskustva istodobno pokazuju da ne postoji jedan recept koji se može jednostavno preslikati iz jedne sredine u drugu. Lokalni resursi, potrebe, postojeće organizacije, zakonodavni okvir i ljudi koji mogu nositi cijeli proces često su jednako važni kao sama tehnologija.
Rijeka: dijeljenje energije krenulo je, a s njim i prve stvarne lekcije
Jedan od najvažnijih pomaka dogodio se u Energetskoj zajednici Sjevernog Jadrana, gdje je započelo stvarno dijeljenje električne energije među članovima.
U pilotu sudjeluje 19 članova. Trojica proizvode i predaju energiju, dok je ostali primaju, a članovi su već dobili prve stvarne račune na kojima se vidi energija podijeljena kroz zajednicu.
Upravo je početak stvarnog rada pokazao koliko se teorijski model može razlikovati od onoga što se događa kada se uključe stvarna proizvodnja, potrošnja i računi.
Prvotno se energija raspodjeljivala prema fiksnom ključu, odnosno unaprijed određenim udjelima koji su bili jednaki u svakom petnaestominutnom intervalu. No potrošnja članova tijekom dana nije ista. Dok jednom članu u određenom trenutku treba više energije, drugome možda ne treba ništa.
Posljedica je bila da je u srpnju unutar zajednice podijeljeno samo 39,9 posto raspoložive energije.
Problem nije ostao samo na razini primjedbe. Zajednica, HERA, HEP ODS i opskrbljivači počeli su zajednički analizirati moguće rješenje. Simulirani su fleksibilniji načini raspodjele u kojima bi se udjeli mogli prilagođavati stvarnoj potrošnji u pojedinom intervalu, bez promjene samih mjerenja.
To je možda jedna od najvažnijih lekcija prvih energetskih zajednica: problemi koji se ne mogu u potpunosti predvidjeti na papiru postaju vidljivi tek kada sustav stvarno počne funkcionirati.
Važno je zato ne promatrati prve poteškoće samo kao dokaz da nešto ne radi, nego kao podatke na temelju kojih se model može poboljšavati.
Energetska zajednica SAVA
Potpuno drukčiji primjer razvija se na području LAG-a Sava.
Energetsku zajednicu SAVA pokrenula je Lokalna akcijska grupa Sava, a njezini su članovi gradovi, općine i pravni subjekti u njihovu vlasništvu.
Cilj je da postojeće i buduće sunčane elektrane na javnim objektima proizvode energiju koja će se moći koristiti za potrebe škola, vrtića, sportskih objekata, javnih zgrada, javne rasvjete i drugih lokalnih korisnika.
Ovdje je posebno zanimljivo što ključni resurs nije samo sunčana elektrana, nego organizacija koja je spremna preuzeti posao razvoja zajednice.
LAG je već imao izgrađenu mrežu gradova, općina, ustanova, poduzeća i udruga te, što je možda još važnije, međusobno povjerenje. Kada su lokalne vlasti pitane bi li energetsku zajednicu osnovale same, odgovor je bio da bi netko unutar općine ili grada morao dobiti dodatne obveze, dodatno se educirati i voditi još jedan složen proces.
LAG je zato preuzeo koordinaciju, administraciju i razvoj modela.
Istodobno kroz svoje natječaje financira izgradnju 11 sunčanih elektrana koje će u budućnosti moći biti dio energetskog modela zajednice.
To iskustvo otvara vrlo praktično pitanje za druge sredine: možda nije potrebno uvijek stvarati novu organizaciju od nule. U mnogim lokalnim sredinama već postoje LAG-ovi, razvojne agencije, zadruge ili druge organizacije koje imaju ljude, odnose i povjerenje potrebno da takav proces nose.
Cres: energija se može proizvoditi tamo gdje ima prostora, a koristiti tamo gdje je potrebna
Na Cresu se posljednjih godina paralelno razvija nekoliko inicijativa građanske energije.
Energetska zadruga Apsyrtides osnovana je 2021. godine i danas ima oko 60 članova. Crowdfunding kampanjom među građanima Cresa i Lošinja prikupljeno je oko 100.000 eura za razvoj sunčane elektrane Filozići snage oko 500 kW.
Istodobno se razvija zajednica obnovljive energije u kojoj bi prvi članovi bili Grad Cres, Creski muzej i vrtić.
Logika tog modela odgovara vrlo konkretnom lokalnom problemu.
Objekti Grada i muzeja nalaze se u zaštićenoj gradskoj jezgri, gdje postavljanje sunčanih elektrana nije jednostavno ili uopće nije moguće. Vrtić se nalazi izvan jezgre, već ima sunčanu elektranu od 20 kW i prostor za dodatnu proizvodnju.
Ideja je zato da jedan objekt proizvodi energiju, a da se ona kroz buduću zajednicu dijeli s drugim javnim korisnicima koji je sami ne mogu proizvoditi na svojim krovovima.
To pokazuje jednu od važnih mogućnosti energetskih zajednica: proizvodnja energije ne mora biti vezana isključivo uz objekt koji će tu energiju koristiti.
Za gradove s povijesnim jezgrama, otočne sredine ili druge lokacije s prostornim ograničenjima upravo bi mogućnost povezivanja različitih javnih objekata mogla biti jedan od praktično najkorisnijih modela.
Hrastnik: što možemo naučiti iz zadružnog modela
Slovenski Zeleni Hrastnik nije isti pravni model kao hrvatske energetske zajednice, ali njegovo iskustvo pokazuje kako građanska energija može povezati lokalnu samoupravu, javne ustanove i građane.
Zadrugu su 2022. osnovali organizacija FOCUS i Općina Hrastnik, a zajednička sunčana elektrana postavljena je na krovu osnovne škole.
Financijski model kombinirao je 20 posto ulaganja članova, 20 posto državne subvencije i 60 posto kredita Eko sklada. Prosječno kućanstvo ulagalo je približno 600 do 700 eura.
Posebno je zanimljivo što se od početka razmišljalo i o građanima kojima bi takvo ulaganje bilo teško dostupno. Za osobe s većim rizikom od energetskog siromaštva početni ulog mogao je biti pokriven iz zajedničkih sredstava.
Zadružni model pritom počiva na načelu jedan član – jedan glas, a korist se ne promatra samo kroz prihod nego i kroz uštedu, lokalno vlasništvo i zajedničko odlučivanje.
Iskustvo Hrastnika pokazuje i koliko je važna priprema prije same investicije: mapiranje korisnika, pronalazak odgovarajuće lokacije, dogovor s distributerom i opskrbljivačima, financijski model, uključivanje stanovnika i osobni rad na izgradnji povjerenja bili su preduvjet prije nego što je elektrana uopće mogla biti realizirana.
Grčka: kada velik broj zajednica nije nužno znak uspjeha
Grčka ima puno dulje iskustvo s energetskim zajednicama, ali upravo ono pokazuje i drugu stranu brzog razvoja.
Dimitris Kitsikopoulos iz nacionalne koalicije DESMI upozorava da, prema njegovoj procjeni, velik dio organizacija formalno osnovanih kao energetske zajednice ne slijedi stvarnu svrhu građanske energije predviđenu europskim i nacionalnim pravilima.
Problem nije nužno u tome što takve organizacije djeluju nezakonito, nego u tome što se pravni model može koristiti bez stvarnog uključivanja građana ili stvaranja lokalne koristi.
Grčko iskustvo zato upozorava da broj registriranih zajednica sam po sebi nije dovoljan pokazatelj uspjeha.
Važan je i način na koji se dizajniraju financijske potpore. Ako se otvore veliki iznosi javnog novca bez dovoljno stručne podrške i jasnih kriterija, mogu privući aktere kojima je energetska zajednica prije svega način pristupa sredstvima.
Istodobno se u Grčkoj razvijaju novi modeli koji pokazuju koliko širi može biti koncept građanske energije.
U Ioannini se razvija agrosolarni model u kojem se na istom prostoru proizvode hrana i električna energija, a istražuju se i zajedničko korištenje električnih vozila, energetska obnova koju zajednički pokreću građani, biomasa, male hidroelektrane i druge energetske usluge.
Energetska zajednica zato ne mora završiti na jednoj solarnoj elektrani.
Mostar i Tivat: lokalna vlast može prva pokazati da je model moguć
U Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori regulatorni okvir za energetske zajednice još je u ranijoj fazi, ali pojedine lokalne vlasti već pripremaju projekte koji kasnije mogu postati temelj za njihovo osnivanje.
Grad Mostar postavio je sunčane elektrane na više javnih objekata, javnu punionicu za električna vozila i razvija natkrivena parkirališta sa sunčanim elektranama.
Buduću zajednicu obnovljive energije trebali bi pokrenuti Grad, škola za djecu s posebnim potrebama i pučka kuhinja, a model bi kasnije mogao biti otvoren i drugim javnim ustanovama, malim i srednjim poduzećima te građanima.
Grad je također sufinancirao solarne elektrane na 33 obiteljske kuće te završava studiju potencijala krovova na više od 300 javnih objekata.
Slična logika razvija se u Tivtu.
Na zgradi općine postavlja se fotonaponska elektrana, a namjera lokalne vlasti je postupno postavljati elektrane i na drugim objektima u svom vlasništvu. Dugoročno se razmatra povezivanje takve lokalne proizvodnje s građanima koji također postavljaju vlastite sustave.
Zajednički princip oba primjera je jednostavan: lokalna vlast ne mora čekati da građani sami pokrenu cijeli proces. Može koristiti vlastitu imovinu, pokrenuti prve projekte, okupiti javne ustanove i pokazati da model funkcionira.
Energetske zajednice trebaju sveobuhvatnu financijsku podršku
Jedna od važnijih lekcija prvih projekata jest da financiranje ne može početi tek kada je vrijeme za kupnju i postavljanje solarnih panela.
Do tog trenutka već je potrebno odraditi velik dio posla.
Treba okupiti članove, provjeriti tehničke mogućnosti krovova i priključaka, prikupiti podatke o potrošnji, pripremiti dokumentaciju, definirati pravne odnose, razviti poslovni i energetski model, pronaći stručnjake i koordinirati cijeli proces.
Za novu energetsku zajednicu to su stvarni troškovi, a u toj fazi ona najčešće još nema vlastite prihode.
Zato energetske zajednice trebaju sveobuhvatnu financijsku podršku koja obuhvaća i fazu razvoja projekta, a ne samo samu investiciju.
Bez financiranja tog pripremnog rada postoji rizik da mogućnost osnivanja zajednice ostane dostupna prvenstveno sredinama koje već imaju dovoljno stručnih i financijskih kapaciteta.
Ne postoji jedan model za sve
Prva iskustva pokazuju i da ne treba tražiti jednu univerzalnu energetsku zajednicu.
Zajednica koju čine grad i njegove javne ustanove može imati potpuno drukčiji cilj od zajednice građana ili kombinacije kućanstava, poduzetnika i lokalne samouprave.
Jednoj zajednici prioritet može biti smanjivanje troškova škola i vrtića. Drugoj veća energetska neovisnost. Treća može željeti uključiti energetski ugrožena kućanstva, dok će četvrta razvijati nove usluge za svoje članove.
Zajedničko im je da moraju dugoročno biti financijski održive.
Profit pritom može biti poželjan dio poslovnog modela i omogućiti daljnji razvoj, ali nije nužno njegova temeljna svrha. Vrijednost energetskih zajednica može se stvarati i kroz niže troškove, sigurniju opskrbu, korištenje čiste energije i zadržavanje koristi u lokalnoj sredini.
Znanje već imamo, sada ga treba prenijeti dalje
Možda najvrjedniji rezultat prvih godina razvoja energetskih zajednica nije broj novih pravnih osoba, nego iskustvo ljudi koji su pokušali nešto napraviti u stvarnom sustavu.
Danas postoje zajednice i inicijative koje su prošle proces osnivanja, regulatorne procedure, razvoj projekata, pregovore s operatorima i opskrbljivačima, uključivanje članova i prve stvarne pokušaje dijeljenja energije.
Upravo to iskustvo može skratiti put sljedećima.
Nema potrebe da svaka nova općina, građanska inicijativa ili zajednica ponovno od početka otkriva kako napisati statut, koje podatke treba prikupiti, kako složiti poslovni model ili kome se obratiti kada sustav ne funkcionira prema očekivanjima.
Znanje predvodnika koji su već prošli prve prepreke treba sustavno dijeliti kako bi se ubrzao razvoj novih energetskih zajednica, oblikovali izvori financiranja prilagođeni stvarnim potrebama i razvili modeli primjenjivi u različitim lokalnim sredinama.
Prve energetske zajednice još nemaju odgovore na sva pitanja.
Ali više ne krećemo od nule.
O konferenciji
Iskustva i zaključci u ovom tekstu proizašli su iz međunarodne konferencije „Energetske zajednice u praksi”. Konferencija je održana 24. i 25. rujna 2026. u hotelu Bluesun Elaphusa u Bolu na Braču. Organizirali su je Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, Agencija za razvoj Zadarske županije ZADRA NOVA, Zelena energetska zadruga – ZEZ i Pokret otoka. Tema su bili provedba, alati i modeli lokalne energetske tranzicije razvijeni kroz projekte APOLLO, LIFE ISLET, LIFE COMET i DBU/ECF Fast Forward Energy Communities.
Prvi dan okupio je europske i nacionalne institucije, HERA-u, HEP ODS, županije i općine. Drugi dan iskustva su predstavili ZEZ, LAG Sava, OTRA i zadruga Apsyrtides s Cresa, EZSJ iz Rijeke, REGEA i Grad Zabok, slovenski Zeleni Hrastnik, grčki DESMI te Grad Mostar i Općina Tivat. Radne skupine na kraju konferencije oblikovale su Brački zaključci, praktične putove do energetske zajednice.
O projektima i financiranju
LIFE ISLET – Innovative Supporting Schemes for Community-Led Energy Transition
Projekt LIFE ISLET sufinancira Europska unija kroz LIFE program, temeljem Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava br. 101120073. Izneseni stavovi i mišljenja isključivo su stavovi autora te ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za klimu, infrastrukturu i okoliš (CINEA). Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje sredstva ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
LIFE COMET – Koalicije za katalizaciju građanske energije u istočnoj EU
Projekt LIFE COMET financiran je sredstvima Europske unije kroz Program LIFE pod br. 101120519. Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
APOLLO – APplication Of upscaLed interregionaL renewable & energy efficiency sOlutions
Projekt APOLLO sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru programa Interreg VI-A IPA Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Crna Gora 2021.–2027.
DBU/ECF Fast Forward Energy Communities
Projekt DBU/ECF Fast Forward Energy Communities sufinanciran je od strane Njemačke savezne zaklade za zaštitu okoliša (DBU) i Europskog klimatskog fonda (ECF).
Photo by lil artsy from Pexels