O rapskom mihu pisali su i drugi autori; dr. sc. Božidara Širolu koji je o tome pisao u Etnografskim zapisima s otoka Raba te Krešimir Galina koji piše o mišnicama na otoku Rabu (terensko istraživanje).

 

U opisu o mihu sjevernojadranskih otoka (Raba, Paga i Cresa), istanknuti član ansambla Lado, osnivač i voditelj Centra za tradicijska glazbala Hrvatske, Stjepan Večković, posebno ističe rapski mih, pa tako piše: „Na Rabu se također može naći i svirala miha s ‘obrnutim’ rasporedom rupica za prebiranje.

Uobičajeno je da na desnoj strani svirale bude šest rupica, a na lijevoj dvije, dok neki svirači na Rabu koriste svirale na kojima je šest rupica s lijeve, a dvije s desne strane. To nema baš nikakvu ulogu u kvaliteti sviranja i ovisi o individualnim sklonostima pojedinog svirača.“

Mih je nedvojbeno stari, ali i danas zanimljiv glazbeni instrument. U nekim krajevima nazivaju ga imenom gajde, dok na Rabu koristimo nazive kao što su mih, mišćić ili svirale (nekad davno možda i mišnice).

Zanimljivo je da se to tradicionalno folklorno glazbalo udomaćilo u svim rapskim selima. Na prvi pogled radi se o jednostavnom instrumentu, ali je zapravo vrlo zahtjevan od samog načina izrade pa do ugađanja tona i dobre svirke.

Sastoji se samo od tri djela:

  • miha (mješine),
  • prebirača (tapuna) i
  • kanelice za napuhavanje.

Mih (mješina) izrađuje se od janjeće ili jareće kože. Za prebirač se također može reći da se sastoji od tri dijela: od samog prebirača s rupicama, tapuna i dva piska. Majstori svirači mih su uglavnom izrađival sami: mješinu od janjeće ili jareće kože, a prebirač od drva (najčešće od uljke, planike, jasena ili javora). Oba piska i kanelica izrađivani su od trske (trstike).

Uobičajeno je na Rabu da prebirač ima s lijeve strane šest rupica i dvije dolje, na desnoj strani. Prebirač je uzdužno dvostruko probušen, a na vrhu se u njega utiču dva piska koji se nalaze unutar tapuna (lijevasti sakupljač zraka na koji se priključuje mih).

No, jedna od najtežih zadaća je ugađanje pravog zvuka svirala. Svaki dobar svirač to najčešće radi sam. Boja zvuka se dobije na način da se znalački i uporno pogađa dubina uranjanja oba piska u ležišta prebirača.

Zanimljivo je da svaki svirač na mihu ugađa zvuk svirala na svoj način (visina tona i sklad oba piska), a dobri poznavaoci sviranja zamjetit će da se gotovo u svakom mjestu na otoku njegovao u nijansama drugačiji način sviranja rapskog tanca.

Dobar svirač s vremenom bi postao virtuoz na svom instrumentu pa bi u svirci uzimao slobodu dodavanja i pokojega novog i zanimljivog „punta“. Moglo bi se tako reći da se danas uočavaju razlike u načinu sviranja u Loparu, Dragi, Kamporu ili Banjolu.

Nedvojbeno je da je sve ono što ovaj zanimljiv instrument može pružiti u rukama, zapravo ponaosob, svakog majstora svirača.

 

 

__________

Izvor: www.rabdanas.com

Naslovna fotografija: Pixabay.